Saraksh

Nedjelja, 12. svibnja 1996.

Nakon što sam prošlih dana komunicirao preko Saida, danas sam osobno zvao Rahimpoura, Mohajerija i Manusija i s njima dogovorio noćašnji doček hrvatskoga poslanstva.

 

Ponedjeljak, 13. svibnja 1996.

Na dočeku u zračnoj luki s Rahimpourom sam se odvezao s malenim busom ravno do Lufthansina zrakoplova.  Dočekali smo ministra prometa Željka Lužaveca, zamotuljanu voditeljicu njegova kabineta Romanu Palčić, te Franu Krnića. Kratko smo sjedali u VIP prostoru, gdje sam s Lužavecom obnovio uzpomene na godine stvaranja hrvatske države. Liepo i prijateljski smo tada suradjivali, premda smo bili došli iz diametralno suprotnih izvorišta. Ja sam se, kao izraziti protukomunist i protujugoslaven tek bio uključio u politiku, odnosno u vodjenje dubrovačke obćinske vlade, a on je na čelo riečke obćinske skupštine bio došao za vrieme Jugoslavije, baš kao Jugoslaven i komunist i samo je nakon izbora 1990. produžio svoj mandat u komunističkoj Rieki. Bilo bi logično kada bih ja s takovom svojom političkom poviesti imao pred ljudima poput Lužaveca golemu prednost, kad su u pitanju politički položaji u današnjoj Hrvatskoj, ali upravo je obrnuto. Golemu prednost imaju upravo on i njemu slični. On može birati političke položaje, a ja moram biti sretan ako uz krajnju kombinatoriku, spretnost, znanje i sposobnost uzpijem dohvatiti kakovu takovu pristojnu mogućnost izdržavanja obitelji. Doduše, mogao sam se i ja poput Pera Poljanića, na vrieme nastojati prilagoditi dubrovačkim komunistima. Pero je tu pošao i korak dalje našavši sponzora u Stipi Mesiću, ali je na odredjeni način ipak ostao drugorazredni političar, jer mu nikad nije oprošteno što nije bio član Partije.

Prednost jugoslavenskih komunista, koji su se 1991.  svrstali na hrvatsku stranu, nakon što su bili u obćinama poput Rieke ili Pule bili 1990. izabrani na položaje koje su držali od vriemena Jugoslavije, čini se kako je slabija od prednosti jugoslavenskih komunista, koji su se poput Frane Krnića pridružili Hrvatskoj, kad su ostali bez posla s propasti Jugoslavije. Sad su eto u Tehran stignula ta dva ratzličita primjera komunističke prilagodbe.

Prevezli smo goste u Esteghlal, a ja sam se odvezao doma odspavati dvije ure,  a zatim sam ustao, ponovno sam pošao do hotela, i zajedno s gostima se odvezao u zračnu luku.

Nakon što smo ušli u zrakoplov i sjeli, pozvali su nas napried na mjesta rezervirana za ministra i njegovu pratnju.

Zrakoplov je bio pun veleposlanika i odpravnika poslova, a bilo je i Iranaca.

Odpravnik poslova Jugoslavije, Gligorić, javio se Krniću, kao staromu prijatelju.

Letjeli smo preko pustinje. Desetcima, možda i stotinama kilometara dugi planinski greben odvaja pustinju od stepe u kojoj se nalazi Saraksh, gdje smo nakon uru i 15 minuta sletjeli na razvidno upravo dovršeno uzletište. Napravljena je i zgrada na kojoj ponosno stoji nadpis “International airport”. Kontrola putnika se za sada ipak još obavlja iz kioska na jednomu teretnjaku.

Ušli smo u autobuse, kako je tko stignuo i prevezli smo se do nekoliko kilometara udaljenoga impozantnoga najlonskoga šatora, koji se sastojao od pet spojenih dielova u obliku stožaca, visine deseterokatnice. Konstrukcija šatora se naslanjala na betonske temelje.

Pod sriedištnjim dielom šatora bilo je smješteno oko dvije tisuće udobnih stolica, pred velikom pozornicom s cviećem. Od ruba šatora do zemlje ostavljen je veliki prostor, pa je na taj način prirodni propuh ublaživao nesnosnu vrućinu.

Pokupili smo prospekte i sjeli u peti red. Uzalud sam upozoravao Irance koji su razporedjivali goste, kako je jedan od nas ministar, pa bi on trebao sjesti u drugi red. Moje upozorbe jednostavno nisu bile prihvaćene.

Prvi red je bio predvidjen za predsjednike država.

Uz uru zakašnjenja, iz Mashada je doletio Rafsanjani sa svojim gostima, predsjednicima Turske, Gruzije, Turkmenistana, Kyrgizstana, Uzbekistana, Pakistana, Kazakhstana, Afghanistana, Armenie i Azerbaijana.  Tu su bili i ministri iz tih država. Po nabrojenomu sastavu, tu doista nije bilo mjesto za predsjednika Tudjmana, i doista je nevjerojatno kako je našemu predsjedniku iranski veleposlanik u Hrvatskoj bio uručio pozivnicu. Možda je Tudjmanovu odustanku pridonielo i ono moje izvješće o stavu drugih europskih država. U svakomu slučaju dolazak Tudjmana bi bio krajnje neprikladan, a i dolazak Lužaveca, pa i Krnića je u najmanju ruku suvišan.

Govorancijama domaćina, Iranaca i Turkmenistanaca, pridružio se izvan protokola i vrlo nametljivo, turski predsjednik Demirel.

Usliedilo je razgledanje izložbe pod kupolama ostalih šatorskih diela.

Zatim smo opet svatko na svoju ruku ušli u autobuse, koji su nas odvezli do oko jedan kilometar udaljenoga vlaka. Gotovo na silu smo se utrpali u jedan od već popunjenih vagona. Stajali smo na nogama, ali je to ipak bio napredak, jer je vlak bio klimatiziran, a vani je bilo vražki vruće.

Zatim se pojavio iranski zamjenik ministra vanjskih poslova Mahmud Vaezi. Prepoznao me je i javio mi se, a ja sam ga upozorio kako je tu medju nama hrvatski ministar i upoznao sam ga s Lužavcem. Na to je Vaezi zapovjedio nekim Irancima neka ustanu i nas puste sjesti.

Vlak je krenuo i polako je klizio kroz ravnicu prepunu vojnika razporedjenih u pravilnim razmacima,  bliže ili dalje, po poljima s obje strane pruge. Podsjećali su na strašila. Zaustavili smo se na mostu preko plitke blatne rijeke. Nisu nas pustili izići iz vlaka i na taj način su nam učinili veliku uslugu. Za sve nas ostale su se žrtvovali Rafsanjani i njegovi gosti predsjednici, koji su na način, koji nam nije bio vidljiv, krstili most. Uokolo su letjeli vrtoleti i dizali velike oblake prašine.

Nastavili smo vožnju. Nakon mosta uz prugu su stajali turkmenistanski vojnici, čije su odore izgledale poput sovjetskih.

Zatim su nas na konjima počeli pratiti jahači sa šubarama na glavama. Sličili su na Mongole Genghis Khana.

Zatim se pojavio uzporedni kolosiek, a na njemu nas je počeo pratiti vlak s otvorenim vagonima punih novinara i kamera. Krnić je fotografirao taj vlak, a ja sam ga upozorio na zadnju riječ “jebislik” napisanu na velikomu transparentu duž ciele lokomotive. Svi smo krepali  od smieha.

Zaustavili smo se u Tukmenistanskomu Serakhu, na 8. kolosieku. Ubrzo se vidio razlog. Podzemnim prolazom su Rafsanjani i njegova skupina otišli u novu željezničku postaju, a nas ostale, medju kojima i našega ministra, zadržali su nekoliko minuta. Došavši u tu zgradu nakon skupine predsjednika, vidjeli smo kako su oni u medjuvriemenu nestali. Netko medju nazočnim diplomatima, bolje informiran od nas, rekao je kako je ta prva skupina otišla  na objed.

Vrtjeli smo se uokolo.

Bilo je uočljivo kako ovdje žene ne nose rubce na glavi. Neki učenici su nosili su transparent na kojemu je pisalo kako su Turkmenistanci i Turci “plodovi istoga jabukova stabla”. Dječica su plesala narodne plesove. Krcato ljudi mirno je stajalo na rubovima svježe asfaltiranih cesta.

Na koncu je netko našao prolaz, pa smo kroz taj kordon preko prašnjavoga terena prišli šatorima-jurtama. U šatorima su na tapitima sjedali domaćini i nudili su hranu i piće onima koji sagnuvši se udju kroz maleni otvor.

U kazanima se kuhalo meso. Izvan šatora su pod nekim nadstrešnicama bili postavljeni i stolovi. Zelene i crvene boce sa sokovima bile su izložene suncu.

Lužavec i Palčićka su se usudili jesti meso, ja sam samo probao tvrdi i neukusni kruh. S jednoga teretnjaka je treštila glasba.

Nitko nas nije pozivao, pa smo se nakon nekoga vriemena sami odlučili vratiti u vlak, koji je

već bio pun i opet nije bilo mjesta. Ipak ovaj put je tu bio čovjek, koji je razvidno bio ostavljen paziti na našu udobnost, pa je zapovjedio nekim Irancima neka nam ustupe mjesta, a oni su ga odmah poslušali.

Klizili smo natrag brzinom od petnaestak kilometara na uru.  Na istomu mjestu čekali su nas autobusi i odvezli su nas u zračnu luku.

Nakon odlaska predsjednika država i drugih koji su putovali u Mashad, slietio je Airbus koji nas je trebao odvezti u Tehran.

Još prije nego što se zrakoplov zaustavio, obkolili smo ga. Čim su uz zrakoplov bile prislonjene stube, francuski veleposlanik je uztrčao uz njih. Okrenuo se prema nama i slavodobitno zamahnuo s rukama, na što je dobio gromoglasan  pljesak. Njegov postupak je bio primjer svima nama ostalima, pa smo potrčali prema stubama, kako bismo se popeli i mi.

Nastala je silna stiska. Težkom mukom smo se uzpjeli ugurati na stube a zatim smo se nastavili gurati prema ulaznim prednjim vratima zrakoplova. Lužavec se medju nama iztaknuo kao najuzpješniji gurač.

Točno kad smo uzpjeli ući i sjesti, zrakoplov se prepunio. Neki su bili prisiljeni izići. Srećom ta sudbina nije snašla nitkoga od nas četvero.

Djelatnicima sigurnosti nije bilo ni traga. Moglo je glatko biti postavljeno stotine  bombi. Srećom nije.

 

Utorak, 14. svibnja. 1996.

O jučerašnjemu danu za HINU sam napisao izvješće .

Nazvali su me iz iranskoga protokola kako bi naše poslanstvo pozvali u Muzej.

Nakon posjeta muzeju objedovali smo u  Esteghlalu, a popodne je Krnić u iranskomu MVP-u posjetio Rahinpoura, a zatim je dopredsjednik Habibi primio Lužaveca.

Krnić je Rahimpouru govorio gluposti. Rekao mu je kako su za nas odnosi s Iranom peti po prioritetu, nakon Srba, Amerike i Europe. Nije spomenuo tko je na četvrtomu mjestu, ili mu matematika nije osobito jaka strana! Naglasio je dva puta, kako je za nas ključno i bitno imati dobre odnose sa Srbima. Pitao je  Rahimpoura kad će novi veleposlanik dobiti agrement, a Rahimpour mu je odgovorio kako se nada brzomu završetku toga postupka, medjutim kako su, zahvaljujući meni, naši sadašnji odnosi baš izvrstni.

Nakon toga susreta, Krnić mi je rekao kako ja definitivno idem za generalnoga konzula u Sidney, ali kako netkoga tko  je odredjen za Los Angeles, Amerikanci ne prihvaćaju, pa taj čovjek, kojemu nije želio reći ime, sad želi poći u Sidney, što bi značilo kako bih ja mogao ići u Los Angeles. Što ja želim, nitkomu nije bitno.

Više doista ni u što i nitkomu ne vjerujem.

Inače obavili smo baš sve bez ikakovih problema.

Kod Musavija i Mohamada Krnić i Lužavec su kupili tapite Shirvane po 450$, a Palčićka je kupila jedan sitni svileni sag za 200$.

Lužavec je kupio zlatne naušnice, vjerojatno svojoj ženi,  Krnić se nakupovao srebra. To im je svima ipak bila glavna stvar.

Uvečer su svi zajedno uživali u večeri koju je pripremila Mariana. Na večeri nam se nepozvan pridružio i Šabanović.

 

Srieda, 15. svibnja 1996.

Kuprešak je bio silno nesretan jer nije mogao provesti više vriemena s poslanstvom.

Iz Esteghlala smo se na uru popolnoći odvezli u zračnu luku. Opet je tamo bio Rahimpour, a uz njega su bili i Manusi i  Azizi. A kad je ranije bio dolazio Granić i to po danu, bio je tu samo Mohajeri. Opet sam naše poslanstvo odpratio do zrakoplova.

Ujutro me je nazvala Pičuljanova tajnica Katarina i rekla kako mi nikako nije uzpjela slikojavom poslati odgovor na moje pismo Graniću. Zamolio sam je neka mi taj dopis pošalje nakon što je ja nazovem i tako uzpostavimo kontakt, ali je moj priedlog grubo odbila rekavši kako će dopis poslati DHL-om!

Poludio sam. Kako ona uopće može imati takovo pismo? I kako ga može odbiti poslati!

Inače i jučer i danas smo primili krcato slikojava. Jedan o godišnjemu odmoru stignuo je baš iz tajničtva! Shvatio sam kako se ne trebam srditi. Bio je to dogovoreni scenarij. Pičuljan je na ovaj način odglumio kako mi je odgovorio na vrieme, a u stvari mi je odgodio poslati odgovor.

Kuprešak je u svojoj službenoj bilješki o Krnićevu susretu  s Rahinpourom “zaboravio” spomenuti, kako me je Rahipour pohvalio.

Promienio sam 1000 $ za veleposlanstvo. Ovaj put Said mi je doveo Židova Rubena, koji mi je ponudio bančinu potvrdu na kojoj može napisati kako je dolar 3000 riala. Odbio sam i na njegovo veliko čudjenje zatražio neka mi na čistomu papiru napiše potvrdu o dolaru za 4100 riala. Dakle kod njega je Muftić mienjao preko Srećka, Tomislava i Saeda. Na svakih 4000 dolara ostajalo mu je 1000, a ne bi bilo čudno kad bi taj svoj profit bio podielio sa sudionicima u tomu poslu.

Nisam otišao na svatbu kod Heravi. Gledao sam s prozora kako se u tišini skupljaju ljudi s kravatama i žene u toaletama bez rubaca. Za tu prigodu bili su postavljeni dugački crveni šatori.

 

Četvrtak, 16. svibnja. 1996.

Uzpio sam naći snage i napisati tjedno izvješće  u kojemu su opisani susreti Lužaveca s Habibiem i Krnića s Rahinpourom.  Medju pismima koje dam poslao s DHLom bilo je i izvješće o otvorenju željezničke pruge izmedju Irana i Turkmenistana.

Poslao sam odgovor na upit Odjela za informiranje.

Došao mi je Reza pa sam se s njim dogovorio oko proslave hrvatskoga dana državnosti. Procjenio sam kako će se tada okupiti oko 160 ljudi. Posluživat će 5 konobara, bit će pripremljeno 10 vrsta sandwicha, mesne loptice, male pizze i t. d.

 

Petak 17. svibnja. 1996.

Strašno je zagrijalo pa sam s velikim naporom igrao tenis s Antunom.

Zatim smo svratili do Veleposlanstva gdje smo našli Kuprešaka.

Zazvonio je crni brzoglas. Krnić je zaštičenim slikojavom poslao svoju inačicu bilješke sa sastanka kod Rahimpoura. Posve je drugčija. Dakle svjestan je kako je govorio gluposti. Ali s ovim ne će izbrisati ono što su zapisali Iranci. I on je je preskočio napisati, kako me je Rahimpour pohvalio, zbog čega Kuprešak nije uzpio skriti svoje zadovoljstvo.

Po povratku u rezidenciju nazvao sam Rezu Heravija i dogovorio uredjenje vrta, popravak električne instalacije i klime i punjenje bazena.

Do kasno u noć ja i Mariana smo pisali pozivnice. Kopao sam po dva registratora nota i kontrolirao sam adrese u diplomatskoj knjigi.

 

Subota, 18. svibnja. 1996.

Otišao sam primiti DHL,  iako je subota. Nadao sam se kako je konačno došao odgovor od Granića, ali u DHLu su bile samo beznačajne stvari.

Bazen je pun, vrt je uredan. Dovršili smo pisanje poziva diplomatskomu zboru. Said ih je uvečer raznosio.

 

Nedjelja, 19. svibnja. 1996.

U Vjesniku od 11. svibnja 1996. Bobetko tvrdi kako Jure Radić ne govori istinu, jer je po Radiću dubrovačko područje dogovorno oslobodjeno. Bobetko izmišlja kako je s dva putnička broda i s jednom splavi po velikom nevremenu bio napravio nekakov  desant na Cavtat, te kako su četnici tada pucali s okolnih brda. „Zaboravio“ je spomenuti kako ni četnika ni vojnika JNA tada uobće nije bilo ni u Cavtatu ni u cielim Konavlima.

Hvali se kako je on napravio plan za “Bljesak” i “Oluju”, iako tad nije bio na čelu Glavnog stožera. Beskrajno je tašt!

Muftić je prošle godine za dan državnosti u Esteghlalu potrošio 7.402.720 riala što je po tečaju mijenjanja dolara koje je on prikazivao kao 3.000 iznosilo 2467 $.

 

Ponedjeljak, 20. svibnja 1996.

U zubara smo bili i  Marko i Antun i ja. Njima su stavljene male plombe, a meni privremeni zub do stavljanja krunice. Sve sam bliže grobu.

 Zvao me je Pero iz iz Beča gdje je doveo i tatu.  Pohvalio mi se kako je kupio stan u sedmomu bezirku, a onaj na Lugecku će zamjeniti s Dariom za Dariov samovoz.

U ruke mi je došao “Globus” od 26. travnja 1995. U njemu Masle piše o kriminalu Pave Rusković u Atlasu. Spominje kako je 1991.smijenjena za vrieme rata u Dubrovniku, ali ne spominje ni mene ni Izvršno vijeće. Zatim se prebacuje na kaznene prijave početkom 1992. I dalje sam nevidljiv.

Uvečer sam iz Veleposlanstva sa zaštićenim slikojavom poslao zahtjeve za vize na kontrolu i pripremio sam  Newsletter. Sa mnom je bio Antun, koji je učio matematiku.

Odjednom je nastalo veliko nevrieme. Vjetar je izčupao barjak s gornjega balkona i zajedno s postoljem i s dielom kamena u koji je bio učvršćen bacio ga je dolje. U prolomu oblaka nestalo je struje. Sve je trajalo dvadeset minuta, a onda se pojavilo vedro nebo.

Činilo se kao smo sa sobom u Tehran donieli dubrovačku klimu.

Čitao sam u novinama o proslavi Dubrovačko Neretvanske županije, koja je za zaštitnika uzela Leopolda Mandića. Opet se glavni dio proslave održao u kazalištu. I opet su glavni glumci bili Jure i Čićo.

I moje je ime možda u novinama. Na kraju HINA-ine viesti od 15. svibnja 1996. o proslavi u Sarakshu u sklopu viesti o aktivnostima DKP-a.