Proslava Dana državnosti

Srieda, 29. svibnja 1996.

Nakon što je cieli dan bilo sunčano, kiša je pala točno u 18 i 20, neposredno nakon početka domjenka povodom Dana državnosti. Predhodno sam ipak na taraci uzpio primiti Irance Vaezija, Rahimpoura, Mohajerija i Manuija. Rahimpour mi je rekao kako će uzkoro biti izdan agrement Bošnjaku, a Mohajeri mi se potužio, kako naši ne žele graditi brode, pa će morati dati posao Južnoj Koreji.

Sve je lijepo bilo organizirano za vani. A onda su počeli vjetar i kiša. Konobari su brzo i spretno odnieli naslonjače u podrum, a zatim sve organizirali u preddvorju.

Ja i Mariana smo primali i izpračali goste kod ulaznih vrata, a ne kod barjaka i slika, kako smo bili zaislili . Marko je fotografirao, a Antun snimao s kamerom.

Ipak bio je velik odziv i dobro ozračje. Kiša je prestala nakon 10 minuta, ali vrt je postao  neuporabljiv.

 

Četvrtak, 30. svibnja 1996.

Kuprešak je odputovao u Zagreb na 15 dana. To bi se moralo protumačiti kao podvala, ali mi je u biti učinjena usluga, jer se smanjuje vrieme kad toga čovjeka moram gledati u svojoj blizini.

Kristalno čisto nebo. Ne bih se čudio kad ne bi bilo kiše sliedeća 4 mjeseca, a jučer je pala točno kad je trebalo pokvariti proslavu Dana državnosti.

 

Petak, 31. svibnja 1996.

Napisao sam izvješća i poslao sam ih zaštićenim slikojavom u Zagreb. Uztvrdio sam kako iz Zagreba ne mogu nas zvati već 5 dana, a mi njih možemo.

 

Subota, 01. lipnja 1996.

Svetčana prva sjednica 5. saziva iranskoga sabora koji se na farsiu zove Majlis. Diplomatski zbor se okupio u zgradi iranskoga MVP-a, a onda su nas s 3 utobusa odvezli i smjestili na balkonu Majlisa.

Čitalo se Khamneievo pismo, govorili su ministar unutarnjih poslova Besharati i predsjednik Rafsanjani, što je sveukupno trajalo tri ure.

Rafsanjani se hvalio kako USA ništa ne mogu Iranu. Na povratku autobusi su zapeli izmedju betonskih blokova, a zatim se pred MVP-om stvorila golema stiska.

Iranci nikako ne mogu nešto propisno organizirati, iako su sve u svemu jako ljubazni.

Premda je neradni dan, pripremio sam blagajničko izvješće za svibanj,.

Nogomet u talijanskoj školi.

 

Nedjelja, 02. lipnja 1996.

Poslao sam DHL-om blagajničko izvješće i ostala izvješća. Jako je vruće. Sveto je trojstvo, nedjelja, pa sam bio s Marianom na misi.

Odnio sam zatim 7 rola filmova na razvijanje.

U Vjesniku od 15. svibnja našao sam na 2. stranici svoje ime u poslanstvu koje je vodio Lužavec u Saraksh. Neki u Hrvatskoj, posebice u Dubrovniku će se sigurno zbog toga zgroziti. Moje ime je zabranjeno.

 

Ponedjeljak, 03. lipnja 1996.

Obljetnica smrti Khomeinia. Said me je odvezao na njegov grob. Do groba iz Tehrana vode čak dvije autoceste. Obje su bile zakrčene s vozilima. U blizini groba sve trake autoceste su bile izpunjene s pješacima. Okupilo se vjerojatno oko 4 miliuna ljudi. Ipak sam se uzpio progurati do mjesta predvidjenoga za veleposlanike. Stignuo sam medju zadnjima, upravo kad je počeo govoriti Khamnei. Uspredjivao je najpopularnijega imama Husayn ibn Alia  s Khomeiniem, koji bi trebao postati trinaesti imam. Većeć ga puno ljudi zove imamom.

Khamnei je napadao Ameriku uz bučne povike odobravanja.

Dao sam interview za dalekovidnicu. Rekao sam kako je Khomeini razvidno bio i jest popularan u Iranu.

Uru i pol trajala je vožnja do groba, a gotovo isto toliko natrag.

Na povratku sam kupio kruh s kamena, točnije žala, koji mi se sve više svidja, a svidja se i Mariani i djeci.

Nazvao sam Krnića pod izlikom kako nas oni ne mogu dobiti iz Zagreba, a što je istina, i uzputno sam ga upitao ima li nešto novoga u svezi sa mnom. Odgovorio mi je kako prošli tjedan nije uopće vidio ministra.

Nazvao sam veleposlanika Maštruka u Atenu, a  on mi je obećao pomoći Marku, kad dodje tamo na maturu.

Uvečer u 11 i pol nazvao me je Pičuljan iz Zagreba. Upitao me je jesam li dobio njegovo pismo, a ja sam mu odgovorio kako nisam. Upitao me je imam li slikojavni uredjaj. Odgovorio sam potvrdno očekujući kako će mi nešto poslati. Umjesto toga rekao mi je kako idem za zamjenika veleposlanika u Canberru, kako ću se tamo baviti s useljeničtvom, te kako se u našoj diplomatskoj mreži položaj zamjenika veleposlanika uvodi u samo 4 veleposlanstva.

Upitao sam ga što je sa Sidneyem. Odgovorio mi je kako će tamo sadanji počasni konzul ostati barem do Nove godine,  a onda sam za mjesto kariernoga generalnoga konzula ja prvi i jedini pristupnik.

Na pitanje što je s Haagom, odgovorio mi je kako su tamo poslali nekoga s pravnoga fakulteta, jer je to bili žurno. Na upit za Toronto, odgovorio mi je kako je tamo Tudjman već nekoga imenovao.

Rekao sam mu kako nisam očekivao baš ovo, a on mi je na to rekao neka malo promislim, pa ga nazovem u četvrtak, te neka svakako dodjem ovih dana u Zagreb kako bismo skupa razgovarali s ministrom. Završili smo razgovor s njegovim već standardnim riečima kako su u Ministarstvu jako zadovoljni s mojim radom. Mariana je pratila naš razgovor i nakon  njegova završetka glasno je zaplakala. Ima pravo. Zar smo baš ovo zaslužili! Predložit ću Graniću neka me postavi za trećega tajnika ili vozača u veleposlanstvu u Beču. To bi mi bilo puno prihvatljivije.

 

Utorak, 04. lipnja 1996.

Zvao sam Kuprešaka u Zagreb i predložio sam mu neka se vrati natrag u nedjelju. Odbio je! Nisam ga nagovarao. Bilo mi je žao što sam uobće zvao to smeće.

 

Četvrtak, 06. lipnja 1996.

Tielovo. S Pičuljanom sam se definitivno dogovorio doći slijedeći tjedan u Zagreb.

 

Nedjelja, 09. lipnja 1996.

U Zagreb sam poslao upozorbu o objavi medjunarodnoga prikupljanja ponuda za posao u industriji bakra,

Hladnokrvno sam napisao i izvješće o obljetnici američkoga embarga, te o posjetu Bachmanna, po kojemu posao s brodovima vjerojatno propada. Možda je taj posao u našim političkim krugovima zamrznut, kako bi ga pokrenuo Bošnjak kad konačno dodje ovdje, ali je to ipak jako malo vjerojatno.

Spremam se za Zagreb.

 

Ponedjeljak, 10. lipnja 1996

Opet liet u ranim jutarnjim urama do Beča, pa doček Pera i na koncu dolazak u Zagreb u Sheraton. Strašno je vruće i u Beču i u Zagrebu. Pero mi je pokazao novi stan u 7. bezirku. Loš stan na lošemu mjestu.

 

Utorak, 11. lipnja 1996

Susreo sam se s Cekovom koja mi je rekla kako izgleda ne postoji volja za gradnju brodova za Irance, jer se to nama ne izplati! Dakle svi oni pusti kontakti i putovanja i s naše i s iranske strane bili su samo silan gubitak vriemena i novaca.

U pisarnici sam našao pismo koje mi je napisao Pičuljan 14. svibnja, kao odgovor na moje pismo Graniću. Dakle to pismo sam konačno dobio u svoje ruke nakon gotovo mjesec dana! Pitao sam zašto ga nisu poslali i dobio odgovor, kako se pisma više ne smije slati DHL-om, a teklić još nije išao u Tehran. Dakle teklići idu po Europi, a u Tehran se pošta uopće ne šalje! Pičuljanovo pismo govori, kako sam pogrješno razumio i nisam dobio odkaz.

Nakratko sam susreo Pičuljana koji mi je najavio kako ću se sastati s Granićem u sriedu, jer je Granić u Oslu.

Uvečer sam Granića vidio na dalekovidnici. Po njegovim riečima u Oslu se nisu dogovorili s Jugoslavijom i BiH o ograničenju naoružanja, jer BiH želi biti jedini predstavnik tri strane: Federacije, BiH i Srba.

 

Srieda, 12. lipnja 1996.

Sastanak s Granićem je odgodjen za sutra. Još jedan dan čekanja. Razgovarao sam s Bošnjakom. On će voditi sa sobom tajnicu. Je li to ona ista s kojom ga je u Canadi uhvatila žena, pa je on ženu na to istukao, a ona je zvala redarstvenike, na što je Bošnjak morao u roku od 24 ure otići iz Canade. Možda zbog toga spominje kako je mobilan. Iznenadio se kad je čuo kako su Kuprešaku u svibnju izteknule 3 godine boravka u Tehranu. Cerovski mu se nudi za vozača i laže kako zna farsi.

Razgovarao sam s gospodjom Tarle, koja ide u Canberru za kulturnu savjetnicu. Tamo joj je sin koji doktorira. Vodi muža, a drugi joj sin ostaje u Zagrebu

 

Četvrtak, 13. lipnja 1996.

Deset minuta sam razgovarao s Pičuljanom, koji mi je rekao kako je i njemu vrieme otići u inozemstvo. Zatim sam skupa s njim otišao k Graniću, koji mi je govorio o Canberri kao o mojemu lutrijskomu zgoditku. Nisam prihvatio njegovo oduševljenje, nego sam ga upitao što je s Los Angelsom ili Sidneyem, a on mi je odgovorio kako je u igri dogodine i Melbourne, jer ističe mandat generalnom konzulu Jerku Vukasu. Graniću je bilo jasno vidljivo moje razočaranje. Bio sam spreman puno toga mu predložiti, ali mi nije za to pružio niti najmanju prigodu.

U Karaki večera s Mrkušićem i Kisićem.

 

Petak, 14. lipnja 1996.

Razgovorao sam s Pičuljanom. Obećaje mi plaćanje 50% telefona, samovoz na razpolaganju, svake godine plaćen put za obitelj na godišnji odmor, računalo i t. d. Obećao mi je veći koeficijent i rieč “zamjenik veleposlanika” u rješenju.

Obvezao se poslati mi rješenje do kraja mjeseca dalekorisom. Opet je spominjao kako sam bio odbio odlazak u Ukrajinu i Kinu, te uvriedio Sanadera.

Bošnjak mi je opisao Canberru kao divnu. Dok smo razgovarali, ušao je Kuprešak i silno se iznenadio kad me je vidio. Povukao se, ali je jasno kako se već zbližio s Bošnjakom. Vjerojatno uz pomoć Cekove. Kasnije sam ga vidio u restaurantu s malom Živkovićkom. Križmančić iz Austrian airlinesa dao mi je bezplatni biljet do Tehrana i to u poslovnomu razredu, pa bih možda mogao dobiti natrag novce za povratni biljet koji već imam. Hoće li mi i ovaj put propasti  ta kombinacija, kao i u onomu slučaju s nagradnim biljetima za Moskvu?

U Beču me je dočekao Pero. S Nikšom sam uvečer jeo špagete.

Braća blizanci stalno pronalaze neobična i za sebe nepovoljna životna rješenja. Ovaj put su dali stan na Lugecku Dariu i još su mu doplatili 100.000 ATS za užasno skučenu dvije godine staru Opel Vectru. Ali ako su oni loše prošli, u ovomu slučaju je barem dobro prošao Dario, a on mi je rodjakov sin, koji je uz to financijski bitno inferioran Nikši i Peru.

 

Subota, 15. lipnja 1996.

Slučajno sam pogledao poštu koju sam uzeo u Zagrebu. Odkrio sam kako su mi uvalili pismo i odluku po kojemu sam u Tehranu do 30. lipnja 1996. a nitko mi to nije pokazao u Zagrebu. Medjutim s Bošnjakom sam se dogovorio ostati do polovice srpnja, a sa Pičuljanom, koji je podpisao rješenja, kako prielaz izravno u Australiu treba biti 1. kolovoza.

Pripremio sam pismo Pičuljanu, ali ću ipak u ponedjeljak prije nazvati Bošnjaka kako bih sve to razjasnio.

Šetajući se vidio sam na ringu niz šlepera sa zvučnicima iz kojih je izlazila strahotna tehno glasba na koju su mladići i cure skakali kao u transu. Uokolo je stajala i cupkala mladost s cigaretama i pivom u rukama. Na vrhu jednoga teretnjaka uz disc jockeya obojenoga u crveno, skakao je i mali Pero Hrtica.  Sve mi se činilo dosta simpatičnim, pa sam to po povratku spomenuo Peru, a on  je na to doslovce pobjesnio.

To je Pera vjerojatno navelo izpričati mi kako je nedavno posudio Milu još tisuću DEM, pa je Milov dug Peru narastao na sedam tisuća maraka!

Pero mi je izpričao i kako su tu bili Maestrali skupljati pomoć za djecu palih branitelja, ali su od prikupljenih novaca većinu uzeli sami. Odnosno od oko skupljenih osamdeset tisuća ATS  ostalo je djeci branitelja samo dvanaest tisuća.

 

Nedjelja, 16. lipnja 1996.

Pero se opet sinoć napio, Nikša je bio konobar u praznomu At Wienu, gdje je Rudi ležao  sviesti od posljedica droge i alkohola.

Šetao sam po praznomu nedjeljnomu Beču. Naišao sam na odlazak 300 motocikla pod policijskom pratnjom vjerojatno na neki organizirani izlet.

Pravo šarenilo motocikala. Puno motociklista je bilo odjeveno po uzoru na slikopis Mad Max, ali su svi bili mirni i pristojni.

Šetajući se  razmišljao sam kako doista ne mogu provesti ni jedan dan bezbrižno. Neprestano mi je ugrožena budućnost obitelji. Hoću li se opet izvući? Pero i Nikša bi mi čisto psihološki, dok sam ovdje s njima, mogli barem malo pomoći, ali su previše stisnuti i okrenuti sebi. Jučer su na primjer dali za svatbu nekog nepoznatoga konobara 2000 ATS,  a nisu se sjetili ni jednom riječju kako je Nikša službeno krizmani kum Antunu.

U stvari čini se kako se postupno udaljuju do mene. Nikši je na primjer postalo skupo otići sa mnom na tenis, a inače svaki dan igra s Kalijem i s drugima i uvijek on plaća. Ja im doista želim i činim dobro, a oni od mene zaziru.

Dosta mi je toga. Možda je Australia doista rješenje. Udaljit ću se jako od Dubrovnika, Hrvatske pa i Europe. Konačno i u Beču je već postalo neugodno. Svugdje Rusi, Srbi, Bosanci, Poljaci, Slovaci, Magyari.

Nikša mi je izpričao, kako je neki Mlječanin jučer pekao ćevapčiće, i kako se skupilo puno Jugo svieta, te kako je Stiepo Obad tu sretno jeo ćevapčiće sa svojom Jugoslavenicom.

Nikša me je odvezao u zračnu luku. Pred ulazom u zrakoplov susreo sam Kuprešaka koji je sa sobom vodio maloga Bojana Lukovca, Zizina sina iz prvoga braka. Kako te veze rade!

 

Ponedjeljak, 17. lipnja 1996.

Dočekali su me Marko, Antun i Šabanović.

Nakon nešto spavanja ujutro sam nazvao Pičuljana,  ali je on bio u Parizu, pa sam nazvao i našao Bošnjaka koji mi je obećao kako će s Pičuljanom srediti sve oko nadnevka mojega prielazka iz Tehrana u Canberru. Ipak završio sam i poslao pismo s tim u svezi, a koje sam bio započeo za boravka u Beču. Pisma su uviek sigurnija od usmenih obećanja.

Dočekao me je i žurnopis od 17. svibnja u kojem se od mene traži povrat 9000 DEM akontacije. Nazvao sam Živkovićku i u dogovorio povrat akontacije odbitkom od plaće plaće za svibanj 5000, a za lipanj 4000 DEM. Još moram i srediti putni nalog od dolazka u Tehran. Zvao me je iz Dubrovnika Pakiša Radica. Rekao mi je kako bi bilo dobro kad bih se ja vratio i kako me očekuju. Spominjali smo ”9000 dana u Sibiru”, “Povratak odpisanih” i sl.  i smijali smo se.

Pred vratima veleposlanstva bila je velika stiska. 118 ljudi je tražilo tranzitne vize za Bosnu. Idu tamo na sajam!

Mariana mi je rekla kako je pročitala moju knjigu i jako joj se svidja. Opazila je kako je prema kraju sve tužnija. Traži neka  izbacim poglavlje o večerama. Radije ću ga malo izmieniti. Svaka moja konačna epizoda je tužna. I odlazak iz Tehrana će biti isto takov. Uvijek me na kraju obtereti lavina podvala Zašto me se ne bi pustilo mirno otići.

Uvečer me je zvao Šabanović kako bi me izviestio o odkazu najma  za rezidenciju s tridesetim lipnjem, a koji je vlastnica Heravi žurnopisno poslala u Veleposlanstvo. Inače traži povećanje stanarine.

 

Utorak, 18. lipnja 1996.

U ranim jutarnjim urama sam još bio budan. Sredio sam putni nalog, izračunao sam kako sam u minusu od 300 dolara jer sam se jučer odlučio poslati 5.000 Dem za povrat akontacije od ove plaće. U ured sam došao u 10 h. Sredjivao sam dokumentaciju.

Šabanović je opet bezobrazan. Pokušava izigravati posrednika izmedju mene i Heravi i spominje ugled Republike Hrvatske. I to sam dočekao. Nakon što je po mojoj pismenoj preporuki za stalno zaposlen u MVP RH, sad taj u biti slabo pismeni bivši jugoslavenski redarstvenik pokušava mene, koji sam neuzporedivo obrazovaniji i kulturniji od njega, desetak godina sam stariji i uz to sam mu i nadredjen – pokušava podučavati kako se brani ugled Hrvatske! Uz to je i razvidno kivan na Antuna. Vjerojatno što jednostavno ne može podnieti kako je nakon mene slabiji u tenisu i od mojega maloljetnoga sina!

Razgovor s Heravinicama je odkrio kako su bile informirane o mojemu odlazku, pa sad nastoje povećati najamninu u vriemenskomu tjesnacu. Ne bi bilo čudno kako im je to netko bio savjetovao. I to vrlo vjerojatno iz krugova oko Veleposlanstva.

 

Srieda, 19. lipnja 1996.

Trpamo stvari u dva kovinasta kašuna.

Bošnjak mi je brzoglasom javio kako dolazi oko 7. srpnja i kako trebam ostati tjedan nakon toga, te kako je rješenje s 30. lipnja “obsolete”.

Zatim me je nazvao i Pičuljan i obtužio me je kako nemam povjerenja u njega, te kako zbog mojih pisama i mojih stavova ima problema s Granićem.