Konačni odlazak iz Tehrana

Srieda, 07. kolovoza 1996.

Dobivam rješenje za godišnji odmor koji počinje od jučer. Nikad kraja podvalama! Ipak Bošnjak piše Pičuljanu pismo u kojemu napominje kako moj godišnji odmor počinje od sutra. Inače traje mi do 23. kolovoza, kad se moram javiti u Zagreb.

Farewell objed u veleposlanstvu, kojega je organizirao Bošnjak, a spremile su ga Šabanovićeva i Kuprešakova žena. Pokušao sam to izbjegnuti, ali sam shvatio kako bi to Bošnjak doživio kao uvredu, pa sam se odlučio izdržati i taj zadnji čin mojega iranskoga izkustva.

Jedva zatvaram kovčeg.

Said me s Mercedesom vozi u zračnu luku. Stavio je barjačić.

Nitko nije ni pokušao izpratiti me u zračnu luku! Doduše, sam sam to izprovocirao odlučivši otići puno prije dolazka zrakoplova. Činilo mi se ugodnijim provesti vrieme sam, nego u družtvu s nekim iz Veleposlanstva. Said me je dovezao i odmah se odvezao natrag.

 

Četvrtak, 08. kolovoza 1996.

Zrakoplov kasni u polietanju više od uru vriemena. Pero me čeka u Beču. U Alt Wienu je i Nikša, a i Stiepo Obad, koji se naglo odlučuje otići u Dubrovnik. Pero nas vodi na Schwehat. Susrećem Nevena Juricu, koji je jako oslabio. Obećava mi donieti Markovu diplomu iz Ministarstva.

U Zagrebu na trenutak susrećem Šimića, veleposlanika u Japanu.

Iz Zagreba letimo na vrieme. Milo me čeka u obnovljenoj zračnoj luki u Čilipima. Previše se zdebljao. Upozorio sam ga. Obećao mi je smanjiti težinu.

 

Petak, 09. kolovoza 1996.

Tenis s Markom. On je po običaju bolji od mene. Zatim prvo kupanje u moru ove godine. 

Izvadci iz “Caffeterie” u Presidentu. U prvom redu Djodan i žena mu. Izbjegavam im se javiti.

 

Subota, 10. kolovoza 1996.

I Frano je sinoć doputovao. Mantra mu se pa se izkrcao u Canadi.

Bebek i Berekini pjevaju na Babinu kuku. S Milom i Falkoniem sjedimo na taraci,  slušajući pijući i jedući. Nije čudo što se Milo zdebljao.

 

Nedjelja, 11. kolovoza 1996

Opet Mariana i ja šetamo na kupanje. More se naglo ohladilo.

 

Ponedjeljak, 12. kolovoza 1996.

Pada velika kiša.

Gjaja prodaje stan i gradi kuću na Pločama. On i Babarović mi pričaju kako je Čićo nesposoban, kako je Teo Andrić predsjednik, a  Dubravka Šuica dopredsjednica HDZ-a, te kako je Dubrovnik dosadan.

 

Utorak, 13. kolovoza 1996.

Kod Balda na notebooku sredjujem pristup Medjumrežju.

Uvečer odlazimo kod Mila. Napravio je stan od 62 m2 + taraca. Nezadovoljan je i optužuje me za svaku svoju nevolju. Mariana i ja smo se na to dignuli i otišli, opravdavajući se kako je jedna moja košulja ostala na sušilu.

 

Srieda, 14. kolovoza 1996.

Mariana je izvrstno opisala posjet Milu i Maji sinoć. Učim je neka to unese u računalo. Marko odlazi s jedrilicom na Lopudsku noć.

Vrieme je i dalje kišno. S Baldom uvečer sjedimo na Stradunu.

Puno je turista. Restauranti na Prijekom su puni.

Princ Charles je opet u Dubrovniku, U stvari došao je posjetiti Mljet. U TV izvješću Jure i Čićo mu zajedno s Matešom i Bulićem vire iza ledja.

 

Četvrtak, 15. kolovoza 1996.

Velika gospa. Mise na sve strane i o svemu javljaju krugovalne i dalekovidničke postaje. Završetak mise u Karlovcu koju predvodi Kuharić s Liepom našom tjera mi suze na oči. I Mariani. Kako smo samo osjetljivi na tu našu himnu.

Predvečer s Marianom sjedim na klupi u gradskoj luki čekajući početak procesjuna. Medjutim neka ptica mi čini na biele hlače, pa moram poći u Gradsku kavanu to oprati. Za to vrieme procesjun prolazi. Mariana se ljuti na mene, pa izgleda kako sam ja naručio tu pticu.

 

Petak, 16. kolovoza 1996

Cielo sam vrieme malo alkoholiziran. Odlazim sam u Uvalu i kupam se po treći put od kad sam doputovao, a onda se polako vračam natrag.

Zovem Macana. Kod njega je Stojan. Macan mi govori kako sad kad sam ovdje treba održati svečanost dodjele odličja. Odgovaram mu kako ne želim primiti to neprimjereno odličje, što mu razvidno nije drago.

Milo me zove i govori kako je razgovarao s Čićom, koji me je pozdravio i hvalio se kako sam na njegov prijedlog dobio spomenicu.

Miho Popović me zove u Babin kuk. Dolazi sa samovozom po mene i Marianu.

Komin je pun, ali Vrtiprah odmah nalazi najbolji stol. Popović je tu čest gost. Pridružuju nam se Ante Srhoj i Pavo Miloglav. Srhoj me poziva neka na izborima budem nositelj liste HDZ-a. Saznajem kako je Brnadić u ovomu razdoblju od tri godine kupio dva stana i kuću kod Libertasa.

Čićo je u 3 upravna odbora. Procjenjuju mu prihode na preko 30.000 kuna mjesečno. Nadzorni odbor Atlantske se povećao na 9 članova a sad se proširuje na još 2 kako bi mogao ući i Jure Burić.

Poljanić je još u nadzornomu odboru Vrtova sunca i tamo prima naknadu.

 

Subota, 17. kolovoza 1996.

Za vrieme večernje šetnje Babin kukom, pada mi na pamet napisati pismo Bošnjaku u kojemu tražim produljenje godišnjega odmora.

Frano je ovdje već 8 dana i ne ide mu se na Šipan. Ljepše mu je ovdje gdje se njegova sestra o njemu skrbi i uz to sve mu je bezplatno.

 

Nedjelja, 18. kolovoza 1996

Misa u Male braće, pa odlazak mami na grob. Tenis s Markom koji je evidentno bolji od mene. Uvečer po dogovoru s Vidakom dolazim s Antunom na tenis kod Adriatica, ali me Vidak ne čeka.

S recepcije zovem Jožu Maltarića, direktora Adriatica i pitam ga ima li ključeve svjetala, a on mi govori kako nema, ali me dolazi pozdraviti.

Adriatic je pun gosta. Dok tražim Vidakov broj brzoglasa neka Slovenica uporno na slovenskom objašnjava prihvatnici kako želi sutra zamieniti “večerju za kosilo”. Našao sam Vidakov broj, pa on dolazi i ostavlja nam upaljeno svietlo.

I Antun pokazuje veliki teniski napredak. Već mi je posve blizu.

 

Ponedjeljak, 19. kolovoza 1996.

Zovem u Tehran Bošnjaka, pa uztvrdjujem kako je u Zagrebu, gdje ga zatim nalazim. Izdržao je u Tehranu oko deset dana. Šaljem mu Gjajin broj žurnopisa.

U Gradu se kod Cele sastajem s Macanom i Stojanom. Dolazi i Kisić, a zatim mi se u nizu javljaju Fedja Šehović, Baldo Bećir i mnogi drugi. Dolazi i Vanja Poljanić koja tvrdi kako im je u New Yorku izvrstno.

Pred Obćinom susrećem Čića, koji me grli i potvrdjuje već ranije brzoglasom dogovoreni poziv na objed sutra u Babinu kuku. Doma me sa samovozom vraća gitarist Frano Matušić. Obećaje mi darovati compact disc sa svojom svirkom.

 

Utorak, 20. kolovoza 1996

Odlazim kod Stiepa Begića, upravitelja županijskog ureda za graditeljstvo i prostorno uredjenje. On mi blagonaklono savjetuje što trebam učiniti glede gradjevne dopustnice za Lozicu i za legalizaciju dogradnje stana. Razgovaram zatim sa Željkom Milićem, koji me upozorava kako je gradska uprava kojoj je na čelu Željko Kulišić podignula cienu četvornoga metra komunalija kod dobivanja gradjevne dopustnice s oko 10 na oko 100 DEM.

Dogovaram sastanak sa Željkom Kulišićem za sutra, a zatim dolazi Čićo po mene i vodi me na objed u Komin. Tuži mi se na Hercegovce i na podvale sa snimanjem. Za susjednim stolovima su bili Pero Vićan koji nam se javlja kimanjem glave i predsjednik županijskoga HDZ-a Andrija Popović, koji se uopće ne javlja.

Čićo je razvidno izgubio podporu. govori kako me sad podpuno razumije. Na povratku se zaustavlja kako bismo popili po digestif.

Uvečer s Marianom šetam po ne baš praznom Lapadu.

 

Srieda, 21. kolovoza 1996.

Kod Željka Kulišića otvaram dva predmeta za plaćanje komunalija za dogradnju stana i za gradnju u Lozici, prema Kulišićevu prijedlogu po staroj cieni, jer na to imam pravo zbog službenoga boravka u inozemstvu i neinformiranosti o promjenama ciena. Kulišić mi priča kako su ga u HDZ-u prikazali kao Čićova izdajnika.

Pred Snackom sjedim sa Stojanom, Kisićem i Zdravkom Milićem.

U pismohrani na Pločama nalazim idejni projekt za Lozicu, koji sam bio negdje izgubio. Preslikavam ga u uredu za obću upravu. Svi me se sjećaju i izlaze mi u susret.

Macan mi ponosno pokazuje kako je pri završetku obnova 900 kuća. U tomu poslu ima veliku pomoć u Stojanu.

Stojan me vozi doma sa svojim samovozom.

Bošnjak je doputovao u Tehran, ali se ne drži dogovora i ne šalje mi odgovor na moj žurnopis. Sa Stojanom u Marini igram tenis. Terene je iznajmio Kirby Borovina, koji se tuži jer nema puno zainteresiranih.

Osjetno sam bolji od Stojana, premda je on mladji i već u djetinjstvu je s trenerom svladao osnove tenisa, a ja sam se s tenisom počeo baviti kad sam se približio tridesetima i samouk sam. Stojan pak ima opravdanje jer je u medjuvriemenu igrao neuzporedivo manje od mene.

Uvečer nam u posjet stižu Macani, pa sjedimo i pričamo do iza ure popolnoći. Pokazujem im u knjigi „Glas iz Dubrovnika“ predaju Dubrovnika, koju su bili pokušali Lang i družtvo.

 

Četvrtak, 22. kolovoza 1996.

Tata me ujutro dolazi vidjeti prvi put od kad sam se vratio iz Tehrana. Dobro izgleda.

Bošnjak mi šalje slikojav u kojem mi odobrava nastavak odmora s opazkom kako se ne trebam vraćati u Tehran. Olakšanje.

S Perom Ljubićem dogovaram geodetski snimak dogradjenoga prostora stana.

Tenis s Markom na Adriaticu dvije i pol ure. Dio naše igre pratila je lagana kišica. Kišno vrieme odtjeralo je kupače, pa smo nakon tenisa uživali u kupanju na praznomu kupalištu u Uvali.

 

Petak, 23. kolovoza 1996.

Zovem Metera u Canberru. Obećaje mi poslati odobrenje produženja godišnjega odmora do kraja, dakle do oko 20. rujna.

Kod Željka Milića susrećem Dinka Bakulića, koji mi obećaje napraviti projekt za Lozicu. Naplatit će mi 6 Dem po četvornomu metru. Premda je kuna više nego stabilna arhitekti svoje ciene obračunavaju u markama.

Iz Zagreba dobivam žurnopis u kojemu mi Šarčevićka odobrava nastavak godišnjega odmora jer se “Pičuljan u načelu slaže”. A nisam ih ništa pitao!

Odlazim s Markom na tenis, ali na putu Iva Vojnovića nailazim na rodjaka Pera koji je “bio u Maje promieniti schilinge, a sad ide u Cavtat kod dunda Marka”. Jedva ga nagovaram neka svrati jer je došao žurnopis od Nikše u kojemu je priedlog Markova zahtjeva za odgodu upisa na fakultet u Beč.

Pero je došao u Dubrovnik, a uobće mi se nije javio. Razvidno me ne podnosi i razvidno mi ne želi posuditi samovoz, iako mu ne će trebati. Zajedljiv je i bezobrazan. Nije mi jasan razlog njegove goleme promjene razpoloženja prema meni.

 

Subota, 24. kolovoza 1996.

Predajem u “Teatru” papire Bakuliću kako bi on napravio projekt.

U Orsana večera s Mrkušićem, Stojanom, Pavom Miloglavom i Srhojem.

Na dalekovidnici u restaurantu smo uzputno gledali kako se slavi normalizacija odnosa s Jugoslavijom. Osim Stojana koji bi htio nazdraviti u to ime, ostali nismo baš sretni.

 

Nedjelja, 25. kolovoza 1996.

Zagrijalo je izuzetno jako.

Odlazim sam na grob i u crkvu. Košulja mi se liepi od znoja. Slušam propovied don Sopte Kritzira mlade, koji u kavanicama i disco clubima ostaju do zore, puše, piju i drogiraju se. Tužan sam jer sam svjestan kako se Soptine rieči odnose i na moje sinove, poglavito na Marka. Ipak duboko vjerujem kako se na njih ne odnosi onaj dio o drogi.

 

Ponedjeljak, 26. kolovoza 1996.

I Meter mi šalje žurnopis u kojemu mi odobrava nastavak odmora. Ovo je vjerojatno jedinstven slučaj u svjetskoj praksi kad se isti godišnji odmor istomu čovjeku odobrava s tri zemljopisno izuzetno udaljena mjesta i iz tri države Hrvatske, Irana i Australie!

Djelatnici Pera Ljubića snimaju dogradjeni dio stana.

Kod Željka Milića s Bakulićem razgovaram o mogućnosti podizanja projekta mansarde u Lozici s 1,20 na 1, 80 m. Željko govori kako će izmieniti lokacijsku dopustnicu u suradnji s Duićem.

U gradskoj pismohrani opet preslikavam neke izgubljene dokumente iz lokacijske dopustnice. Zatim posjećujem Davora Miloglava. Od njega zovem ministra prometa Lužavca i preko tajnice Romane Palčić ostavljam mu poruku o potrebi izgradnje privremenoga pontonskoga mosta preko Rieke dubrovačke. Kraj bi bio izdignut kako bi mogle prolaziti barke, a jedan dio bi se tu i tamo podizao za prolaz jedrilicama.

Mihu Katičiću ostavljam ime Ane Radić, kako bi je kao učiteljicu prebacili u Grad.

Marko me ne želi poslušati i odnieti Bakuliću neke dokumenta kod Gioje, iako je to samo 3 minuta hoda.  Prisjećam se jučerašnjih Soptinih riječi.

S Marianom odlazim na kupanje. Lapad je pun kupača, uglavnom domaćih ljudi. Vrieme je prekrasno.

Na hrvatskoj dalekovidnici se i dalje slavodobitno priča o normalizaciji sa SRJ. A trebali bi se toga sramiti. Ni rieči o nadoknadi štete. Patnje koje smo doživjeli (doduše samo neki) brzo će pasti u zaborav. Sve se više homogenizira bivši jugoslavenski prostor. Kao ključni komentari o sporazumu sa Srbima, iznose se oni iz Slovenije i Makedonije. Izbori u BiH su sriedištnja tema. Viesti iz ostaloga svieta čine tek par postotaka dalekovidničkoga dnevnika.

 

Utorak, 27. kolovoza 1996

Ivo Lise mi opisuje kako na natječaju za službenicu u Dubrovačkoj banki nije prošla njegova kći, ali su zato primljene kćeri Ognjena Krstulovića, Ivice Valjala i Rade Gluhaića, sve bivših jugokomunista. Uz Barača su u DB ključne osobe Anka Tadić i Nada Traživuk, te Pero Skurla. Opet ista klapa. Medjutim, Ivo Lise i Ivo Vilović su zadovoljni sa svojim plaćama. Jugokomunisti tako raznim švercerskim potezima kupuju glasove djelatnika i njihovih obitelji, a sustavno rade na razaranju Hrvatske. Mir sa Srbima, konfederacija s muslimanima, ponovna uzpostava intenzivnih komunikacija i trgovine uz potiskivanje hrvatskog jezika, vode nas strategijski u propast. Prije nego itko očekuje doći će do homogeniziranja bivšeg jugoslavenskoga prostora, u što će zbog svoje ljubavi prema novcu biti uključeni i Slovenci. Gotovo sam siguran kako će već moji sinovi doživljavati moju sudbinu u svojoj domovini, koju vole kao i ja. Preduboke su bivše veze i prebrzo su se obnovile.

 

Srieda, 28. kolovoza 1996.

Pero Ljubić održava obećanje i pravi geodetski snimak dogradnje stanu.

Zovem od Macana u Zagreb i nalazim kako su za Australiju nuždne vize čije dobivanje traje do mjesec dana. Izvjestni Markota zahtieva dolazak ciele moje obitelji u Zagreb kako bismo podpisali potrebite obrazce, koji se zatim šalju u Beč. Rješavam stvar preko Dubrovkinje. Obrazce će nam na potpis donieti iz Zagreba i podpisane odnieti natrag u Zagreb, upravitelj nove tvrdke Dubrovkinja-Zagreb Henč, koji dolazi u nedjelju na otvorenje još jedne Mrkušićeve prodavaone u Dubrovniku. Na Širokoj ulici se otvara predstavničtvo športske tvrtke Lotto. I ja sam pozvan.

Hrvoje Macan je silno srdit na Mrkušića, Miloglava i družtvo. Nije mi objasnio koriene te svoje srčbe.

Zovem Pera u Cavtat i dogovaramo se otići zajedno u utorak u Zagreb s njegovim samovozom. Hvali mi se kako je kupio liganja na koči, pa će on i dundo Marko večerati. Čisto iz šale mu govorim kako ću i ja doći na tu večeru, ali mi brzo odgovara , kako nema dovoljno liganja, jer su odmah pola zamrznuli. Zovem nakon toga opet i javlja se tata, koji mi govori kako večeras i ne će peći lignje, jer moraju pojesti ostatke hrane. Pitam ga o kakovim se ostatcima radi, a on neodredjeno govori „narezak“. Pitam ga gdje je Milo. Odgovara mi kako je tu s njima zajedno s Majom. Zgrozio sam se. Otac, brat, nevjesta i rodjak ne žele me vidjeti! A ja sam se samo šalio. Što bi bilo kad bi mi doista nešto trebalo? Skandalozno! Najgore je što mi nije jasan razlog takova njihova ponašanja.

 

Četvrtak, 29. kolovoza 1996.

Od Pičuljana mi stiže žurnopis u kojem je odobrenje za godišnji odmor do 19. rujna, iako ništa nisam tražio. Nekako su svi sa mnom previše fini.

U kavanici kod suda susrećem Nedjeljka Nolu koji je od 1989. u mirovini i sudski je vještak za financije. Odmah mi daje posjetnicu. Pita me gdje sam, a ja mu odgovaram kako sam u Australiji. Jesam li tamo od prije rata pita me on. Ne odgovaram mu i udaljujem se. Toga čovjeka sam dobro poznavao i bio mi je jedan od onih simpatičnih komunista. I ja sam njemu bio simpatičan. U medjuvriemenu je razvidno doživio silan šok, a mene, poput puno drugih komunista,  vidi kao uzročnika svojih nevolja i nestanka njemu drage komunističke Jugoslavije

Stiže rodjak Pero i govori  mi kako mu je dosadno u Cavtatu, pa sutra odlazi. Razvidno izbjegava putovati sa mnom. I dalje mi nije jasna ta njegova drastična promjena ponašanja prema meni. Ipak ne namjeravam to izpitivati. Samo sam mu zaželio sretan put.

Uvečer brodet od jegulja u Iva Radića.

 

Petak, 30. kolovoza 1996.

Marko u Šoljića konačno daje prevesti  maturalnu svjedočbu. Šoljić  je mjerodavan za podpis i naplatu prievoda, ali nije baš siguran u kakvoću svojega posla. Ovaj put je lako pronašao rješenje. U pomoć je pozvao Antuna i on je u stvari obavio posao umjesto njega. Možda bi se Antun i Marko mogli registrirati kao prevoditelji s talianskoga i tu zaraditi neke novce, ali to sigurno ne će učiniti. Kavanice su im draže.

Dok čekam Marianu i Antuna koji se fotografiraju za vize, s Gjajom sjedim kod snacka. Prilazi nam Dubravka Šuica, nova upraviteljica gimnazije. Zajedno s njom su bili Niko Kocul i Potrebica iz Slanoga. Informiraju nas kako dolaze sa sastanka u HDZ-u. Potrebica me pita jesam li bio u Čepikućama. Bio sam kad je bilo “potrebito” odgovorio sam mu i bocnuo ga na taj način. Brkati čovjek je tipični primjerak seljaka koji je izkoristio ratna zbivanja za svoj napredak. Prvi put ga vidim, a on se drži kao čovjek koji prvi put čuje za mene.

 

Subota, 31. kolovoza 1996.

Nagovještaj kiše mi ne da otići u Grad. Prietnja se ne ostvaruje, pa s Markom igram tenis. Sve veća je razlika u njegovu korist.

Kiša pada tek uvečer. Svaki put kad zagrmi nestane struje.

Jučer je na krugovalu  Dubravko Cota izpitivao upravitelja HEP-a Damira Begovića o tim izpadima i pokušavao ga navezti na odgovor kad ćemo se priključiti na dalekovod za Trebinje. Coti je riječ Trebinje razvidno draga.

Begović preskače odgovor iako je jasno kako će uzkoro doći do priključka na taj dalekovod i ostvarit će se moje prognoze od prije 3 godine  u Zagrebu, u onomu razgovoru sa Šarinićem, tada predsjednikom vlade.

 

Nedjelja, 01. rujna 1996.

Pero zove iz Beča sretan što je došao doma. Sad ima vriemena pričati, a dok je bio ovdje i u Cavtatu nije imao vremena. On se jedino dobro osjeća na relaciji Alt Wien - Lobau.

Kiša me spriečava otići na otvorenje LOTTO butige na Širokoj ulici koju otvara Mario Mrkušić pod krinkom Dubrovkinja -Zagreb. Žao mi je, jer mi je Henč trebao donieti obrazce za Australijsku vizu.

 

Ponedjeljak, 02. rujna 1996.

Henča nalazim u Dubrovkinji pa uzimam omotnicu s obrazcima. U Gradu susrećem Pakišu Radicu. Dok sjedimo u Cele priča mi kako je Čićo od njega zatražio javnu podporu, a on je to odbio.

Malo kasnije me zove brzoglasom i izvješćuje me kako je sve u redu. Preko Stanićeve žene uzpievam u Croatia Airlinesu dobiti zrakoplovnu kartu za sutra ujutro. Uvečer mi Marko govori  kako za upis treba napraviti nostrifikaciju maturalne diplome u ministarstvu prosvjete u Zagrebu. Sve dokumente nema, a ja putujem rano ujutro. Na taj njegov nemar nisam mogao ostati hladan. Čak sam doslovce dobio febru od 38,5 i groznicu.