Ubojstva izpred Veleposlanstva

Ponedjeljak, 15. srpnja 1996.

Opet zovem Bošnjaka i uztvrdjujem kako on namjerava biti u Zagrebu 23. i 24. srpnja na razgovorima s Habibiem. Dakle ne će doći do kraja mjeseca! Rješenje za mene nije napisano. Predlaže neka predam poslove Kuprešaku i odem. Kuda, upitao sam ga. Obećava kako će preksutra ujutro znati više. Granić je na odmoru, a Pičuljan na putu do sutra uvečer.

Pišem izvješća i Newsletter. Irancima sam dao slobodan dan, jer je danas blagdan prigodom smrti četvrtoga imama, Šabanović je uzeo slobodni dan, Kuprešak me u dvije ure popodne zamolio neka ga pustim doma, a ja stojim sam u Veleposlanstvu do iza 19 ura.

Zovem Pera Poljanića, a on mi govori kako će uskoro u Narodnim novinama izići kako sam dobio odličje, te kako je čitao Nacional u kojemu piše kako su Čića snimili dok je u nekomu družtvu predlagao smjenu Hercegovaca na čelu s Jurom Burićem. U stvari preko Nacionala se napada Granić, koji se po svim novinama brani kako mu nije namjera kupiti vilu od 760 m2, nego samo stan od 150m2!

Pero će u petak skočiti do Atlante na otvaranje Olimpiade! To mu je već druga Olimpiada, nakon Barcelone. Nevjerojatan je.

Baba je stigla i blokirala sve planove i aktivnosti obitelji. Tako mi telefonom govori Antun. Po Antunu za naš stan su zainteresirani Ivo Radić i obitelj Antunova prijatelja Davora Bega. Dogovaramo se tražiti 180.000 DEM za stan. Jedino se s Antunom još nešto mogu dogovoriti. Marko uvijek spava kad ga zovem.

Odmah po dolazku doma zove me Tomislav i govori kako je stražar izpred Veleposlanstva ubio dva čovjeka. Rekao sam mu neka se pritaji, a on umjesto toga zove Kuprešaka i Ateena, koji svojim dolaskom još više ugrožavaju Veleposlanstvo. Zbog njihova neopreza i neposluha pripremam odmah izvješće za VII upravu.

 

Utorak, 16. srpnja 1996.

Tražim od Kuprešaka, Bušića i Ateena izvješća o sinočnjemu ubojstvu. Dok mi je sinoć Tomislav rekao kako je otišao u susjedno dvorište i izbliza vidio kako su obojica ubijeni s jednim metkom u glavu, sad već govori kako nije izlazio na ulicu i čak kako je sve vidio s 10 metara udaljenosti. Kuprešak pak govori kako je odmah došao i razpitivao se uokolo što se dogodilo, a Ateen tvrdi kako je slučajno došao donieti kruh Tomislavu.

Mislim se kako uputiti izvješće. Odlučujem sve ublažiti jer, ruku na srce, nemam komu pisati. Uz svoj kratki popratni dopis šaljem zaštićenim žurnopisom Kuprešakova, Bušićeva i Ateenova izvješća u 7. upravu.

Kuprešak je u svojemu izvješću jednom višeznačnom rečenicom pokušao reći kako je mene Tomislav izviestio o Kuprešakovu dolazku, ali na moje traženje to izpravlja. Pri tomu ne preskače spomenuti kako sam postupio “politički dobro, ali nemoralno, jer nisam dotrčao zaštititi Tomislava”.

Kuprešak u toj izvrnutoj logiki nije usamljen. Tako se razmišlja na svim razinama. Djelatnika sigurnosti, kojemu je sigurnost drugih posao zbog kojega prima plaću, drugi bi trebali štititi, a ne on njih. Sliči to i svjetskim zakonima po kojima je ubojstvo redarstvenika teži zločin od ubojstva civila, premda su civili uglavnom nenaoružani i nespremni za obranu, a redarstvenici su u pravilu naoružani i izvježbani za obranu i uz to mogući sukobi su im posao zbog kojega primaju plaću. Takodjer se uobičajeno „ratni zločini“ drže težima od zločina počinjenih u mirno doba, a u biti ubojstva su u ratu uobičajena pojava i osnovno su obilježje rata, a u miru su ubojstva iznimka i počinitelji ubojstava u miru su veći zločinci od vojnika, od kojih je dio mobiliziran i u ratu sudjeluje protiv svoje volje.

S Kuprešakom odlazim kod Djavosha u ministarstvo kulture. Tamo izlažem naš prijedlog programa kulturnoga tjedna. Dhjavosh me pita tko je Dvorzak! Sa zadovoljstvom prihvaća kako medju Zagrebačkim solistima nema žena. Traži video zapis solista i broj izložbenih eksponata. Po povratku u veleposlanstvo i nakon bilješke Kuprešaka pišem dopis pomoćnici ministra kulture Seadeti Midžić.

Kuprešak postaje neizdrživ u svojim paranoičnim tiradama.

Zove me Krnić i i govori kako je “Mateša zauzet pa ne može ići u Sarajevo na trojni sastanak”. Isto tako i Štern ima obveza. Dakle izbjegava se daljnje exponiranje s Iranom. Razvidno Amerikanci pritišću. Srećom sve se radi preko Asayesha u Zagrebu.

 

Srieda, 17. srpnja 1996.

Zove me novinar AP-a kojega zanima što mi znamo o ubojstvima jer je u iranskim novinama izašao opis dogodjaja pod naslovom “Stražar izpred hrvatskoga veleposlanstva ubio dvojicu mladića”. Ne komentiram ništa i samo govorim novinaru kako mi je žao što se to dogodilo, ali kako je sve to unutarnja stvar Irana. Pišem zatim dopis u 7. upravu. Nakon toga mi Said prievodi sastavak iz “Irana”, pa i njega šaljem 7. upravi.

Završavam dopise o otvaranju 3. kongresa telekomunikacija OIC-a, tjedno izvješće, dopis ministarstvu kulture i sve odpremam DHL-om. Bošnjak mi brzoglasom govori kako uvečer ima dugačak sastanak s Pičuljanom, pa će me poslije toga nazvati.

Zove me Pakiša Radica i govori kako se u dubrovačkoj politici dogadja “sumrak zdravoga razuma”.

 

Četvrtak, 18. srpnja 1996.

Organiziram prihvat kašuna u Dubrovniku. Zovem direktora carine Dominisa i komercijalnog direktora zračne luke Luetića  i objašnjavam im kako to nije uvoz. Obećavaju mi kako će mi poslati doma neotvorene škatule.

Valentina Šarčević mi objašnjava kako će rješenje napisati tek kad dodjem u Australiju! 

Bošnjak me nije zvao premda mi je to samoinicijaticno bio čvrsto obećao. Na moj poziv, njegova tajnica mi govori kako je dva dana na službenomu putu. Dakle opet ću ga moći čuti tek  ponedjeljak.

Valentina Šarčević predpostavlja kako će Bošnjak doći u Tehran tek početkom rujna! 

Zovem Pičuljana, ali je “na vladi”.

 

 

Petak, 19. srpnja 1996.

Opet zovem Pičuljana, ali je prvo na sastanku, pa opet na sastanku, a tajnica traži neka joj kažem što želim. Odgovaram joj kako želim razgovarati s Pičuljanom, ona traži neka pošaljem žurnopis o tomu što želim, a ja joj odgovaram kako na žurnopisu mogu napisati kako želim brzoglasom razgovarati s Pičuljanom. Na to mi je rekla neka zovem u ponedjeljak u 13 ura.

Ne ću zvati. Moram se odlučiti što mi je dalje činiti. Ne smije me uhvatiti panika. Možda je najbolje ostati do kraja mjeseca, a možda i prvi tjedan kolovoza. Moram se zaštititi.

Kašuni su dovezeni u Dubrovnik. Mariana je platila 500 kuna. Poslat će mi žurnopisom račune, pa ću to ovdje obračunati.

Zovem Ramljaka u Beč, ali je na godišnjemu odmoru, pa razgovaram s njegovim zamjenikom Ručevićem. On mi spominje Radoslava Katičića, koji je na bečkomu UNIu i koji bi mogao pomoći oko Markova upisa na UNI. Drži kako je bitno utrpati Marka u kvotu.

Opet igram nogomet i opet padam na 95 kg nakon utakmice. Po vagi u zračnoj luki to je 92 kg! Barem neka korist.

 

Subota, 20. srpnja 1996.

Opet me zove rodjak Pero i opet tvrdi kako će uzeti Marka. Pratim na TV snimak otvorenja Olimpiade u Atlanti. Iranska dalekovidnica prikazuje samo izsječke. Dogodjaj najbolje prikazuje francuski TV5, ali se ne vidi sjajno.

Razvijam film s Caspijskoga mora, pa promatram obitelj na slikama. Uvečer dolazi Hassan. Ipak kupujem za 300 $ svileni tapit, za koji mi je tražio 500 $. Tvrdi kako je to original Qom i donieti će mi certifikate i za njega i za ranija dva. Onaj što sam odnio doma je Buchara.

 

Nedjelja, 21. srpnja 1996.

Pero me pijan iz Beča budi u 6 ura ujutro.

Pišem šestmjesečno izvješće. Predvečer misa, zatim Nacionalni dan Belgije. Tamo mi Eickhoff govori, kako mu Refik  priča kako je Bošnjak nestrpljiv i kako svakodnevno zove i pita kad može doći. Govorim mu kako Šabanović izmišlja, a on me moli neka Šabanoviću ne spomenem naš razgovor. Šabanović se iz dana u dan pokazuje sve većim spletkarom.

Od 21 do 23 ure igram s Yurtogluom tenis u turskoj rezidenciji.

 

Ponedjeljak, 22. srpnja 1996.

dopisu piše kako “smo mi uztvrdili kako se radi o dobrom studentu”. Najniža prolazna ocjena je 12, a ona je završila srednju školu s 12.74! Vjerojatno se radi o kćeri bogatih roditelja, koji su se zahvalili Šabanoviću za njegov trud.

Na moje nalaze Šabanović je podivljao. Kakva je to koncentracija koristoljubljivosti, taštine i podlosti u ovom veleposlanstvu! Lieni i paranoični Kuprešak, bezkrupulozni i koristoljubivi Šabanović, te lažljivi i nepouzdani Bušić!

Zovem Metera u Australiu. Molim ga neka se razpita za Antunovu školu. Pitam ga za pokućstvo i kućanske aparate. Kaže mi kako sve zavisi od toga, tko će prije doći. Dobio je nedavno tajnicu a sad dobiva i jednu administrativnu službenicu i jednu za odnose s javnosti! Govori mi kako je već napisao pismo u kojemu piše kako će imati previše ljudi. Govorim mu kako bi mi bilo drago kad bih bio prekobrojan, ali ako dodjem onda držim kako imam pravo na smještaj po rangu odmah iza njegova. 

Saznajem kako je on došao u Canberru u prosincu 1995.

Predvečer opet tenis s Yurtogluom. Poslije dva dobivena seta pustio sam mu zadnji set u tie breaku. Bio je zbog toga silno sretan, a i ja sam bio sretan zbog njegove sreće. Konačno  se počinjem prilagodjivati.

Po povratku na vagi koja pokazuje 3 kg više imam 93,5 kg. Dakle uzpio sam skinuti 6 kg. Sad je dosta iako imam dojam kako bih mogao dalje smanjivati težinu.

 

Utorak, 23. srpnja 1996

Bošnjak mi najavljuje svoj dolazak za 1. kolovoza, a ja odmah trčim i rezerviram kartu za 5. kolovoza, premda tada nema biljeta u poslovnomu razredu. Preko Tiane Stanić u Dubrovniku uzpievam potvrditi biljet izmedju Zagreba i Dubrovnika.

Šabanović žurnopisom šalje uokolo ponudu za prodaju svojega samovoza.

Pripremam Newsletter.

Austrijski veleposlanik Martin Buttenhauser priredio je večeru u čast veleposlanika Finske Eera Saarikoskia, koji odlazi nakon 5 godina provedenih u Tehranu. Na večeri su bili još i veleposlanici Francuske, Španjolske, Bugarske, Portugala i Slovenije, te odpravnici poslova Norveške i Češke. Prigodni govori domaćina i slavljenika. Sarikoski je prije Teherana bio veleposlanik u Kini i Vietnamu.

 

Srieda, 24. srpnja 1996.

Meter me zove iz Australije i kaže kako tamo nema Licea. Javne srednje škole su dobre, a djeca se upisuju prema godinama starosti i uz uvjet znanja englezkoga jezika.

Zovem Pakišu Radicu i molim ga neka pogleda može li Marko dobiti potvrdu kako je upisan na Ekonomski fakultet u Dubrovniku. Kažem mu i neka pogleda ima li kakovo zaposlenje za mene. On mi spominje kako Khomeni, kad su ga izgnali, nije mogao ostati u susjednomu Iraqu, već je morao otići u Pariz, ali se vratio u Iran sa specijalnim zrakoplovom, asocirajući na moj odlazak u Australiju.

Organiziram s notom odobrenje prelieta Mateše i poslanstva koji putuju u Bahrain.

Predvečer na travi talijanskoga veleposlanstva igram nogomet. Trava je ipak previše neravna. U pola igre izlazim osjećajući bol u desnoj nogi. Opraštam se s vojnim atacheom Imbimbom i njegovom ženom. Tu je još jedan atache Papa, s čijim sinom redovito igram nogomet. Njegova žena mi govori kako je Dubrovnik najljepši grad na svijetu a zatim mi se predstavlja kao „Jugoslava“. I dalje govoreći talianski i vidjevši moje kiselo lice, govori kako je „Belgrado“, te kako je iz Beograda otišla pred 30 godina i žao joj je što se dogodilo Dubrovniku. Nije se dogodilo, nego su ga Srbi razorili odgovorio sam joj pred osupnutim Talianima, a onda sam se pristojno pozdravio sa svima i otišao.

 

Četvrtak 25. srpnja 1996.

Pokušavam dobiti Bošnjaka a on se razvidno ne želi javiti.

 

Petak, 26. srpnja 1996.

Zovem iz rezidencije Bošnjaka, on mi preko tajnice odgovara kako će me zvati za 10 minuta i - zove me. Definira mi svoj dolazak za 5. kolovoza ujutro. Uvjeren je kako Pičuljan još nije napisao rješenje za mene. Iznenadjuje me rekavši kako u Australiji škola počinje u siečnju. Dakle još jedna nepogodnost za Marka i Antuna. Kažem mu kako ću promieniti zrakoplovni biljet za 8. kolovoza. Želi se useliti u rezidenciju izravno odmah nakon što doleti.

 

Subota, 27. srpnja 1996.

Opet mijenjam biljet u Austrian Airlinesu.

Šaljem listu osoba koje sam kontaktirao za vrieme svojega boravka u Iranu.

Dan provodim u pisanju završnoga izvješća.

 

Nedjelja, 28. srpnja 1996.

Pišem notu o dolasku veleposlanika. Ostali su uzbudjeni, poglavito Šabanović. Nastavljam s pisanjem završnoga izvješća. Bit će ga dvadesetak stranica.

Nakon mise večernji tenis s Yurtogluom. Razvidno je kako glede tenisa ulazim u sjajnu formu.

 

Ponedjeljak, 29. srpnja 1996.

Završavam finalno izvješće. Nevjerojatno je, ali u vriemenskomu sam škripcu, premda jedva čekam odlazak 8. kolovoza.

 

Utorak, 30. srpnja 1996.

Poslao sam Pičuljanu dopis s ključnim upitima, glede moje blizke diplomatske budućnosti.

 

Srieda, 31. srpnja 1996.

Pravim zadnji Newsletter (broj 25.).

Šaljem završno izvješće.

Nacionalni dan Švicarske, pa tenis s Yurtogluom. Ne mogu s brzoglasom dobiti Dubrovnik.

 

Četvrtak, 01. kolovoza 1996.

U Narodnim novinama našao sam kako sam odlikovan “Spomenicom domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina”! Zajedno s Poljanićem, Obuljenom, Kordom, Brnadićem, Filičićem, Handabakom. U tom družtvu bih i mogao biti, ali zašto sam u družtvu s Tudjmanovim unukom, Deanom Košutićem (sinom Stevana), Ines Barkidjijom, Spomenkom Cek, Kolindom Grabar, Androm Krstulovićem, Nevenom Medeyom, Romanom Palčić, Sandrom Sekulić i uglavnom s gotovo 1000 onih koji ni rat ni stvaranje Hrvatske nisu ni pomirisali. Neki na toj listi doduše su dobili i neka druga viša odličja. Burmas, Šiljeg i družtvo dobili su viša odličja, Jure Burić ponovo dobiva odličje s “Redom Ante Starčevića za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uzpostavom i izgradnjom suvremene hrvatske države”! Djuro Kolić je pak dobio odličje s redom hrvatskoga trolista, zajedno s Pičuljanom i t. d.

Ciela knjiga odličja je gadljiva. Naravno tu ima i nešto onih koji zaslužuju, ali je to doista mala manjina. Gadi mi se što je tu i moje ime. To tako zvano odličje sigurno ne ću preuzeti..

Zove me Pakiša Radica. Sredio je upis za Marka. To je izniman čovjek u kojega se doista mogu pouzdati.

 

Petak, 02. kolovoza 1996.

Pakiram se, preslikavam, čistim. Odlazim u veleposlanstvo i zovem u Atenu. U talianskoj školi saznajem kako su jučer poslali Markovu diplomu u talianski konzulat. Zovem konzulat, a tamo mi se tuže kako ne znaju kako bi poslali diplomu u “Jugoslaviju”. Govorim im kako je Dubrovnik u Hrvatskoj, a zatim zovem naše veleposlanstvo u Ateni. Oni će otići uzeti diplomu i poslat će je u Zagreb DHL-om. Zahvaljujem se Maštruku na priamu Marka.

Clinton je preksinoć nazvao Tudjmana i rekao mu neka odmah dodje u Washington radi Mostara, a Tudjman, Granić, Šušak i svita su odtrčali s prvim zrakoplovom. Pratio sam zbog toga CNN cieli dan. U Bielu kuću su ušli na sporedna vrata.

Zar je to način predstavljanja države. Dok Clinton izraelskoga predsjednika vlade Netaniyahua dočekuje izpred Biele kuće uz sve počasti, izgleda kako ga je sram što je morao primiti Tudjmana i na ovako skroman način. A mi smo veća država od Izraela.

Zovu me iz Zagreba i traže slanje  zahtjeva za novcem za pola ure, inače Bošnjak ništa ne će dobiti. Dakle Bošnjak se još jednom želi izvući od dolaska. Nisam mu dopustio. Poslao sam dalekorisom zahtjev unutar traženoga vriemena..

 

Subota, 03. kolovoza 1996.

Pravim backupove. Procjenjujem kako moram kupiti još jedan kovčeg.

Zadnji susret u tenisu s Yurtogluom. Osjećam dobro tih 6 ili čak 7 kg manje. Poigravam se s Yurtogluom.

 

Nedjelja 04. kolovoza 1996.

Zadnja misa na Shariatiu. Sada već druga grupa Iranaca snima misu.

 

Ponedjeljak, 05. kolovoza 1996.

Kuprešak ne sluša i dolazi u zračnu luku sa svojim samovozom. Samo nevažni Ali Tarkani dolazi na doček. Odlazim pred zrakoplov. Md 82 umjesto Airbusa.

Bošnjak se već čini važan. Pokušava se odmah nametnuti. Posebno je uredio bradu. Izručuje nam Muftićeve pozdrave. Nastoji izbjegnuti odgovore na pitanja.

Ujutro ga ne mogu probuditi ni u 11ura, iako je tražio od Šabanovića neka dodje po njega u 8 i 45.

Odmah po dolazku u Veleposlanstvo saziva sastanak na kojemu najavljuje kako će ovdje biti 9 zaposlenih!

Uzpievam preko njega podieliti plaću i napraviti dokument o uzimanju notebooka i printera. Uz pismenu potvrdu predao sam mu novce u blagajni, ključe od blagajne, te blagajničke dnevnike i financijsku pismohranu.

Kako bih se zaštitio od vjerojatnih daljnjih podvala poslao sam Pičuljanu dopis o odlazku na godišnji odmor. Mogućim budućim smišljateljima podvala ovako sam barem otežao njihov posao.

Poslie posla vozim Bošnjaka po gradu, a zatim na objed na Vali e Asr. Govori kako putuje u Zagreb ovaj mjesec,  a slijedeći mjesec odlazi u Australiju vidjeti djecu. Ima ih četvero. Nije ih vidio 6 mjeseci! Obitelj bi mu mogla doći ovdje za Božić. Vjerojatno ne će doći nikako. Priče s tajnicom su još na snagi.

 

Utorak, 06. kolovoza 1996.

Inventura. Pronašli su kako  u rezidenciji nedostaje jedan tapit staza. Ta razvidna pogrješka se izpravlja, kad su na koncu u veleposlanstvu pronašli jednu tapit stazu viška.

Rodjak Pero mi brzoglasom čestita rodjendan. I Milo takodjer.

Uvečer me Bošnjak časti u kineskomu restaurantu. Veliki je gurman. Tvrdi kako je ovdašnja kineska hrana s iranskim okusom. Priča mi kako Krnić i njemu slični Jugoslaveni hvataju pozicije u MVP-u na osnovi nekih usluga koje su učinili Tudjmanu. Onaj Meštrović s Novog Zelanda čeka veleposlaničko mjesto. Madey želi u Ameriku jer mu tamo studira sin. Dakle Gligorić ga je stvarno preporučivao za Ameriku! Koliko je Bošnjak izkren?