Novo djelatno vrieme

Srieda, 14. veljače 1996.

Razgovarao sam s Krnićem i on je odobrio promjenu radnoga vriemena. Odmah nakon razgovora pripremio sam notu. Sad su slobodni petak i subota, a radi se nedjeljom od 8 i 30 do 15 i 30, a od ponedjeljka do Četvrtka od 8 i pol do 16 i pol. O toj promjeni napisao sam izvješće za Zagreb.

Razgovarao sam s Granićem. On mi je rekao kako će se u sliedećih deset dana odlučiti o veleposlaniku u Iranu, a za mjesec dana veleposlanik će biti imenovan. U svakomu slučaju to razvidno ne ću biti ja. Po Granićevim riečima, trebam ostati u Tehranu do lipnja odnosno do kraja školske godine, a zatim odlazim “za ministra savjetnika u jednu zapadnu državu. „Ne mogu Vam reći telefonom” bio je njegov odgovor na moje pitanje koja je to država. Upitao sam ga je li to ona država koju mi je spominjao Pičuljan, a on se složio s „da“. Koja tajanstvenost! Dakle, radi se o Nizozemskoj. Nije poput Slovačke, jer je ipak dosta dalje, ali je dobro rješenje. Ciela obitelj se razveselila zbog toga.

 

Četvrtak, 15. veljače 1996.

Pripremio sam okružnicu o novoj diplomatskoj listi i novomu radnomu vriemenu.

 

Petak, 16. veljače 1996.

Sredjivao sam ured. Od Pičuljana mi je stignuo slikojav u kojemu se on slaže s preseljenjem Šabanovića u zgradu veleposlanstva. Napomenuo mi je kako sam uzeo novce, pa je na taj način vjerojatno odbio mogućnost mojega ponovnoga dolazka u Zagreb.      

 

Subota, 17. veljače 1996.

Prva slobodna subota.

Prenieli smo neke slike u rezidenciju.

 

Nedjelja, 18. veljače 1996.

Pripremio sam listu gosti i poslao Newsletter.

Iranac koji razvozi naftu želio me je prevariti i utočiti 200 umjesto 1500 litara, ali sam odkrio njegov pokušaj bilježeći početno stanje crticom na zidu pored prozirnoga crieva. Polakomio se. Mogao mi je pokušati ukrasti i dvostruko. Tada možda ne bih reagirao, ali brate pretjerao je, pokušavši na prievaru zaraditi gotovo osam puta! Litra lož ulja je 80 riala, dakle oko 129 lipa.

 

Ponedjeljak, 19. veljače 1996.

Rafiee ne želi stavljati zastore. Platio sam mu najam za ovaj i slijedeći mjesec. Ciena najma je 3500 dolara mjesečno bez ikakovoga pokućstva. Izvjesni Teherani mi nudi podpuno opremljenu kuću s 13 soba i 10 kupatila za 7000 dolara mjesečno, a spustio bi sigurno na 6000. Šabanović bi rado preselio u veleposlanstvo, a Tomislav nema kud, nego se slaže. Promienio sam 500 dolara po 4000 riala iako je Židov Sami htio dati po 3950. Inače većinu privatnih transakcija u Tehranu obavljaju Židovi. Ne znam je li tako i drugim iranskim područjima, sli je doista čudesno, kako su Židovi ovdje u biti slobodniji od Iranaca!

Uvečer smo od Mohamada kupili dva saga za 900 dolara. Cocazi za 500 dolara, a Bahtiari za 400 dolara, iako je za prvoga tražio 600, a za drugoga 480 dolara. Tako smo konačno popustili i uklopili smo se u vjerojatno glupo trošenje naših novaca, po uzoru na praktički sve Europljane koji dodju ovdje.

 

Utorak, 20. veljače 1996.

Živkovićka se složila kako je kod promjene dolara u riale dovoljan račun i podpis Samia.

Ne mogu nigdje naći svoja petnaestdnevna izvješća Muftiću. Uništio ih je ili odnio sa sobom.

Šabanović mi je donio Diplomatski protokol Maria Mikolića. U proslovu te knjige Mate Granić piše kako je bitna namjena diplomacije - ravnopravnost medju državama, što je doista točno.

Mario Mikolić je Tudjmanov šef protokola i dugo je bio u jugoslavenskoj diplomaciji, pa nije mogao u knjigi zaobići spominjanje Jugoslavije i Iva Andrića, a riječ ambasador rabi češće od rieči veleposlanik.