Uhićenja u Jajcu

Srieda, 21. veljače 1996.

Poslao sam bez ikakovih problema 17 stranica zahtjeva za vize preko zaštićenoga žurnopisa za 10 minuta s brzinom od 9600bps. Operater s druge strane mi je rekao kako nikad ranije nije tako lako komunicirao s Tehranom.

Formalno sam ponudio Kuprešaku selitbu u zgradu veleposlanstva, što je on očekivano odbio. Kuprešak mi je rekao kako je Cerovski primljen za stalno u MVP u Zagrebu. Tomislav je inače u stalnomu kontaktu s Razićkom.

Poslao sam poštu s DHL-om.

Pozvao me je Mohajeri na razgovor. Prosvjedovao je zbog uhićenja nekih Iranaca u Jajcu i zatražio je intervenciju. S tajnim slikojavom sam poslao informaciju Krniću. On mi je, takodjer sa zaštićenim slikojavom, odgovorio kako je jučer razgovarao o istoj temi s iranskim veleposlanikom Asayeshom.

 

Četvrtak, 22. veljače 1996.

Zvao me je Salaj iz Haga. Rekao mi je kako mu je drago što dolazim i kako je on to sredio. Dakle spriečio me je postati generalnim konzulom.

Razgovarao sam s mogućom tajnicom Armenicom Carmen, ali mi se tu nekako ne da ništa više učiniti. Neka se s tim bavi onaj koji dodje nakon mene.

Kuprešak i Šabanović su u medjusobnim razgovorima priešli na “Vi”. U životu sam vidio puno slučaja prielazka u oslovljavanju s „ti“ na „Vi“. I sam sam u tomu sudjelovao. Nakon što se odrasli ljudi dobro upoznaju, znaju se na taj način prilagoditi, premda sve to zavisi o situaciji, prije svega o hierarhiskomu položaju i običajima na nekomu području, ili pak dobnoj razliki. Nekad do takovoga prielazka nikad i ne dodje. Iako je prielaz s ti na Vi poznati postupak. Medjutim prielazak u suprotnomu smjeru je nešto podpuno neuobičajeno, i ja do sad nikad prije nisam vidio takovo nešto. Na taj način su ova dva do nedavna prijatelja drastično naglasili svoj prestanak prijateljstva. Sve mora biti prvi put.

 

Petak, 23. veljače 1996.

Iranci su pušteni.

Zvala me je Vesna Klaić i najavila zaštićeni žurnopis u kojemu me Krnić informira o svojemu sastanku s Asayeshom.

 

Subota, 24. veljače 1996.

Odlično je što je subota slobodna. Marko, Antun, Peter i ja igrali smo 3 ure tenis na dva singl terena. Terena koliko hoćeš,  5.000 riala ura na singlu. Antun je sve bolji pa je pobiedio 18 godišnjega Petera. Ja sam pobiedio i Antuna i Petera, ali sam na svoju sreću izgubio u tie breaku od Marka, koji je stvarno najbolji od nas. Zbroj godina trojice mladića je jednak mojima.

Gledao sam San Remo, ali nisam mogao dočekati kraj. U Italiji je bilo 23 ure a ovdje ura i pol po polnoći.

 

Nedjelja, 25. veljače 1996.

Sve više u obitelji razgovaramo o odlazku u Nizozemsku.

Na satelitu se pojavio i RAI3, te još jedan poljski program.

Zvao sam Mohajeria i formalno sam mu priopćio, kako su Iranci pušteni.

Posjetili su me novi upravitelj Geotehnike Bosančić i njegov pomoćnik za financije Radas. Znaju me po Anti Stojanu, koji im je u nadzornomu odboru.