Diplomatske večere

Utorak, 12. ožujka 1996.

Upozorio sam Kuprešaka i Šabanovića. Rekao sam im kako njihovi sukobi ne smiju biti javno vidljivi, niti smiju utjecati na rad Veleposlanstva. Kuprešakova žena pak često zove Šabanovića i upozorava ga kako on “ne zna sve o meni”.

Sastao sam se s upraviteljem iranskih željeznica. Bilo je to čisto protokolarno i bez nekakovoga uzpjeha. Prosliedio me je slijedećemu pomoćniku ministra prometa, a i sam je pomoćnik ministra.

Večera u rezidenciji. Bachmann nije doveo ženu, a konobari su upropastili dosta od Maranina pripremnoga napora. Ipak ukupno je bilo jako dobro. Večeru sam morao održati, jer sam na taj način većini pozvanih uzvratio za pozive meni i Mariani.

Bili su tu irski i slovenski veleposlanik Mannix i Kunić i  sa ženama, spomenuti Bachman, Griesbach s tajnicom umjesto žene, koja je u Etiopii, Rajič, Chiessa, Stojsovi.

 

Četvrtak, 14. ožujka 1996.

Kuprešak je od 10. travnja dogovorio najam nove kuće s plaćanjem 3 mjeseca unaprijed  za 4200 $ (3x1400). Na taj način pokušava iznuditi ostanak u Tehranu. Prije toga je već bio podpisao ugovor na iznos od 1500 $ mjesečno, ali sam se ja namrštio, pa ga je to razvidno odmah podtaknulo smanjiti iznos. Na taj način je potvrdio kako je iznos napuhao, pa je moguće kako je namjeravao razliku staviti u vlastiti špag. Potvrdili su mi to igrom slučaja Marko i Antun. Od Saida su saznali gdje je ta Kuprešakova nova kuća, i sjetili su se kako je do prije manje od mjesec dana tu stanovala obitelj njihova njemačkoga prijatelja Levona. Levon im je tada bio rekao kako njegova obitelj plaća najam kuće 1200 $ mjesečno!

Rekao sam Kuprešaku, kako ću u svezi kuće poslati upit Pičuljanu, a to ga je silno pogodilo. Kupio je neke tapite za ured Cekovoj i očekivao je kako će to biti plaćeno iz blagajne Veleposlanstva. Zatražio sam neka mi pošalje službenu pismenu zamolbu s tim u svezi. I to ga je izuzetno uzrujalo.

 

Petak, 15. ožujka 1996.

Pripremio sam pismo Pičuljanu, a stignuo je i njegov odgovor na moje upite od 1. ožujka. 15 dana za odgovor znači, kako je puno i detaljno razmišljao. Tomislav mora plaćati stan, ja ostajem na svojemu koeficijentu, ali plaćam samo 150 dolara participacije stanarine, što je tek nešto više od iznosa koji sa plaćao u stanu na Niaravanu. Obvezan sam plaćati pola računa za brzoglas i 10% troškova električne energije. 

Ne smijem izplatiti trinaestu plaću Saidu i Aliju. To je dosta čudni način naglasitbe kako ja jednostavno nisam veleposlanik.

 

Subota, 16. ožujka 1996.

Od Granića mi je stignula službena nota za traženje agrementa za Tomislava Bošnjaka kao veleposlanika u Iranu. Ima četvero djece. Bit će ovdje sigurno sam.

Opet pada snijeg.

 

Nedjelja, 17. ožujka 1996.

Završio sam niz dopisa i tjedno izvješće, poslao sam pozive na još jednu večeru, kako bih upodpunio listu uzvratnih poziva. Poslao sam čestitke za iransku Novu godinu.

Uz popratnu notu, poslao sam traženje agrementa za Bošnjaka.

Kuprešak mi se odao kako je o imenovanju Bošnjaka saznao ranije, navodno preko nekoga Iranca, ali je najvjerojatnije to čuo od Cekove.

Bio sam na proslavi nacionalnoga dana Irske.

 

Ponedjeljak,18. ožujka 1996.

Iz MVP Irana me je nazvao izvjestni Sadredini i zatražio prievod Granićeve note i Bošnjakova životopisa. Uvjerio sam ga kako on može sam sve lako prevesti.

DHL-om sam poslao dopis Pičuljanu, tjedno izvješće, dopis Graniću o poslanoj noti, dopis Babiću o riečkoj luki, Kuprešakove bilješke i izvješće o tisku, IOS-e za 7. upravu, Šabanovićeve dopise za vize i jedan dopis za knjigu rodjenih.

DHL košta 60.000 riala do pola kg. Kuprešaku sam zapovjedio neka na sve dopise stavi kako su dostavljeni meni na znanje. Pokušao se oduprieti, ali se povukao i poslušao moj zahtjev.

Poslao sam novi Newsletter.

Nazvao me je Milo i rekao kako je počeo s aktivnostima u svezi s prodajom mojega stana u Dubrovniku. Mariana nije sretna. Opire se i ne želi prodati stan.

 

Utorak, 19. ožujka 1996.

Šabanović mi je izpričao, kako je Kuprešak bio u zračnoj luki dočekati Srbicu Plečašicu, zajedno s Mohamadom koji joj je ljubavnik. Kuprešak je definitivno u srbskomu društvu, ali ta srbska posla i ljubavničke priče me ne zanimaju. Premda je dobro znati, u čijim družtvima uživaju ljudi zaposleni u Veleposlanstvu, pa i u široj hrvatskoj i nehrvatskoj zajednici.

U tomu smislu nije baš čudno što je Kuprešaku težko zapamtiti hrvatske riječi.

Bušić opet nije pogledao slanje Newslettera, pa je opet sve stalo. “Slučajno je zaboravio”. Taj mladić uporno podvaljuje. Ne može prihvatiti za njega tužnu, ali na njegovu nesreću nepovratnu činjenicu što mu je otišlo cielo njegovo družtvo.

 

Srieda, 20. ožujka 1996.

Danas u 11.30 je Nowruz, Iranska Nova godina. Ove godine nije sunčano kako to vole Iranci. Dao sam slobodan dan, pa sam ustao dosta kasno.

Našao sam u “Vjesniku” feljton o Starčeviću. Trebao bih nabaviti komplet jer ovo je već 12. broj. Starčević je pisao kako u Hrvatskoj žive Slavoserbi, dakle robosluge, koji su prevrtljivi, sluganske krvi, koji su u stanju vrlo brzo preuzeti jezik stranca, koji Hrvatsku rado vezuju za Magyare ili Austriance, i prihvatili bi svaku državu, samo neka nije Hrvatska.

Nisam siguran kako je Starčević mislio baš na Srbe ili samo na Srbe. Previše Hrvata je takove prirode. Dapače u Jugoslaviji je puno Hrvata govorilo srbske riječi kao nešto bolje, a i danas ih je puno zadržalo taj biedni odnos prema svojemu narodnomu jeziku. Za vrieme Jugoslavije, Hrvati u Srbiji su govorili u podpunosti srbski, a puno Srba u Hrvatskoj je zadržalo svoj srbski.

Težko je to shvatiti i protumačiti. Trebam pročitati cieli feljton, a Starčevića se više ne može pitati na koje ljude je mislio.

Potvrdu mojim razmišljanjima našao sam u istim novinama. Lingvist Ivo Pranjković, rodjen u Kulen Vakufu polemizira s Babićem napadajući novi hrvatski pravopis upravo tamo gdje je došlo do razlikovanja od srbskoga. Zanimljiva je i Pranjkovićeva izjava kako su hrvatski i srbski jezik “vrlo slični, ali i vrlo različiti”. Ovo iza “ali” je razvidno dodao radi svojega obstanka. Žalosno je kako je Pranjković, profesor jezika na Filozofskomu fakultetu u Zagrebu i auktor priručnika hrvatskoga jezika za srednje škole!

 

Četvrtak, 21. ožujka 1996.

Prazne su ulice. Ipak mi radimo jer ne mogu dopustiti kako u Veleposlanstvu nema nikoga.

 

Petak, 22. ožujka 1996.

I dalje pada kiša.

Pičuljan mi je poslao odobrenje za dolazak u Zagreb izmedju 3. i 8. travnja. Napisao je to nečitko flomasterom na drugoj stranici mojega dopisa. Tako je moj dopis s oznakom Povjerljivo stignuo s običnim slikojavom i mogli su ga vidjeti svi u Veleposlanstvu.

 

Subota, 23. ožujka 1996.

Još jedan slobodan kišni dan

 

Nedjelja, 24. ožujka 1996.

Malo sunca smo izkoristili Marko i ja, pa smo otišli na tenis. Ipak vanjski tereni su bili previše mekani, pa smo igrali u dvorani. Ja se i dalje ne dam, ali Marko je sad sigurno dosta bolji od mene. Njegova pobjeda od 2:1 ne pokazuje koliko je bolji.

 

Utorak, 26.03.96

Na večeri su kod nas bili švicarski veleposlanik Weirsmuller, Belgijski veleposlanik Courtois sa ženom Lindom, Walter i Brigitte Eickhoff , Davorin i Renata Jelavić, Refik i Božena Šabanović, Ante i Nahid Kombol, te Tanja Lenhart. Ugodno i uobičajeno.

Ova put su se konobari pokazali dobrima. Reza i njegov brat.

 

Srieda, 27. ožujka 1996.

Našao sam medju papirima razvidno zaboravljeni list u kojemu Tomislav Bušić u svojemu izvješću od 23. listopada do  - 22. studenoga 1995. piše praktički samo o meni. I to izuzetno negativno. Njegove rieči su prožete s mržnjom. Inače, osim mržnje, tu nije bilo baš ništa. Najveći grieh je trebalo biti to što ne želim parkirati Nissana u garažu veleposlanstva! Čak i to je čista izmišljotina, premda to nema baš nikakovu težinu. Kao moj veliki grieh mladić je  spomenuo “svima dobro znani način” mojega govora. Najavio je kako će o tomu usmeno posebice izviestiti “nadležnu upravu”, kad dodje u Zagreb sliedeći mjesec.

 

Četvrtak, 28. ožujka 1996.

Pozvao sam Bušića k sebi. Bio je u razvidnomu šoku. U prvi trenutak mi je rekao kako ne želi sa mnom razpravljati, jer mu ja nisam šef. Kad je shvatio kako se zaletio, jer mu ja u trenutku mogu dati odkaz i poslati ga natrag u Zagreb, u strahu se povukao i rekao mi je kako je to pismo Muftiću napisao iritiran s mojim odnosom prema Srećku, te kako se on nije slagao s načinom moje vožnje “Patrola”!

U životu sam vidio dosta biednika, ali ovaj mi se nenadano ugurao na sami vrh jedne takove liste. Rekao sam mu neka mi donese sva svoja izvješća. Obećao mi je, ali se nije vratio. Mogao sam ga ponovno nazvati, ali nisam. Pustio sam ga neka se muči sam sa sobom, očekujući moj poziv i procjenjujući što će biti s njim. To mu je najbolja kazna.

 

 

Nedjelja, 31. ožujka 1996.

Kazna Tomislavu se pokazala uzpješnom. Nakon što se mučio tri dana, danas mi je donio nekakovo svoje biedno pismo Medjimorcu. Smijući se napisao sam svoj popratni dopis.