Mahshahr

Utorak, 05. ožujka 1996.

U sklopu skupine voditelja diplomatskih misija, u rano jutro sam s “Jakom” “Kaspiena” s ukrajinskom posadom odletio u Bandar-e Mahshahr.

Zračna luka u ovomu gradu sastoji se od dvije kućice i uzletišta okružena s morem. Imaju vezu s Tehranom i Mashadom svaki dan.

Posjetili smo dva velika petrokemijska komplexa smještena na močvarnomu području na vrhu Perzijskoga zaljeva.

Pokazali su nam niz jednakih prizemnica u kojima su smješteni stručnjaci. Nisu nam pokazali gdje žive radnici.

Razgledali smo pogone iz autobusa. U skladištima u kojima su se kroz gustu prašinu nazirale neke ljudske sjene, osjećao se strašan smrad. Uz obalu su bili privezani brodovi za odpremu proizvoda. Sve je i preko mora i preko kopna spojeno na naftovode i plinovode.

Nudili su nas s jelom i s pićem čak devet puta.

Bilo je napadno uočljivo kako se veleposlanici bivših sovjetskih republika drže skupa. Polubieli južnoafrički veleposlanik bi počeo pjevati čim bi ušao u autobus. Redovito bi mu se pridružio tuniski veleposlanik, nekdanji ministar športa i zamjenik ministra unutarnjih poslova. Tunižanin mi se, ne znajući s kim ima posla, našao potrebitim pohvaliti kako je često putovao u Beograd, Zagreb i Ljubljanu.

Bosanski veleposlanik Behmen se kao najstariji nekoliko puta zahvaljivao domaćinima. I slovenski veleposlanik Kunič je u trenutku bio zaboravio gdje se nalazi, pa se hvalio Irancima kako je vino u prvomu stihu slovenske himne.

Daleko najgovorljiviji je bio belgijski veleposlanik. Ni malo ga nije smetalo što još nije ni predao vjerodajnice. Činilo se kako je silno ponosan što zna ruski, jer je kao diplomat živio u Moskvi.

Ukrajinski veleposlanik je bio nekako sramežljiv. Takovoga sam ga ranije upoznao i taj svoj stil on dosljedno održava.

Francuski Chargé d'affaires zajedno s Australcem i s još dvojicom prihvatio je ponudu kupanja u hotelskomu bazenu. Tamo su nas doveli popodne nakon što su nas svega uru i pol pustili spavati u hotelu za goste tvornice. Hotel po mojoj procjeni ima oko pet stotina soba. Sobe su uredne, svaka ima dalekovidnik i hladnjak, te zahod i kupatilo.

Posjetili smo slabo opremljenu knjižnicu.

Nakon večere smo u klubu saznali kako će naš zrakoplov kasniti u povratku. Čekajući na odlazak neki od nas su igrali stolni tenis. Nije me baš nešto iznenadilo što sam se pokazao najboljim stolnotenisačem u našoj skupini, ali nisam se mogao načuditi kako sam bio bolji  i od mladića koji stolni tenis tu svakodnevno treniraju. Nakon lieta od ure i petnaest minuta, vratili smo se u Tehran oko 23 ure.

Mariana me je doma dočekala s pričom, kako joj je Tanja Lenhard naplatila 15 l vina po 25.000 riala po litri, pa joj je na njezinu intervenciju, vratila novce po Alešu. Rekao sam djeci neka uzmu novce i odnesu ih Tanji ponovno. Tko nam je kriv što nismo unaprijed pitali za cienu, premda je ciena od 40 kuna po litri 8 puta više nego u Hrvatskoj. Ipak, ciene vina se ne smiju uzporedjivati tek tako. Ovo tehransko vino iz samo proizvodnje je sigurno daleko bolje od prosječnoga vina u hrvatskim podrumima.

 

Srieda, 06. ožujka 1996.

Mariana i ja smo bili na otvaranju Sriedišta za dializu “Saudeh” u Vavanu, gradiću  tridesetak  km južno od Tehrana, nešto niže od Khomeinieva groba. Stignuli smo s urom zakašnjenja, ali na vrieme, pa smo zatim uzpjeli prvi otići.

Predsjednik Irana Rafsanjani je dogodjaj počastio sa svojim vrlo obćenitim govorom, koji je prije svega bio usmjeren pomoći  u predizbornoj kampanji njegove kćeri Fazeh Hashemi, Nakon svojega oca ona se sa svojim socijalnim programom predstavila velikom broju nazočnih.

 

Posjetili su me Niemac Bachmann i Danac Mortensen iz Manna. Izčudjivali su se zašto se posao s brodovima do sad nije ostvario.

Kupio sam18 čaša za vino za 330.000 riala i 6 čaša za cognac za 100.000 riala. Dakle oko 110 dolara. Muftić nije bio nabavio nikakve pogodne čaše. Samo je točio Coca-Colu, a mene će boca Gina doći 80.000, a boca Whiskeya 95.000 riala. Vino je po 25.000 riala litra.

Piće će me za večeru doći puno puno više od hrane. U tomu smislu Muftić je bio puno štedljiviji, ali je na taj način stranim diplomatima predstavljao Hrvatsku kao islamsku državu, a ja sad to želim izpraviti. Tko zna, možda i ne bih trebao. Bilo bi mi jednostavnije i jeftinije. Ali jednostavno ne mogu drugčije.

 

Četvrtak. 07. ožujka 1996.

Dao sam plaću Kuprešaku i Šabanoviću. Kuprešak neprestano viče na Šabanovića. Tomislav mi kaže kako će se pismeno žaliti, ako mu odbijem 75 dolara na stan. Ali ne predlaže svoju izselitbu i povratak u prizemlje. Rekao sam mu kako je u puno boljoj situaciji od pomoraca. Ima veću plaću od prosječne plaće na brodovima, a život ne provodi u malenoj kabini koja se valja. Ne ću obračunavati plaću ni njemu ni sebi dok ne dobijem odgovor od Pičuljana. 

Pozvao sam na večeru i belgijskoga veleposlanika.

Nazvao me je Salaj iz Den Haaga. Pokušavao mi je slikojavom poslati mogućnosti školanja za Marka i Antuna, ali nije uzpio. Uzpio je kad sam ga uputio neka pošalje poruku na računalo u veleposlanstvo.

 

Petak, 08. ožujka 1996.

Uzeo sam od Šabanovića 15 litara vina. Kad sam bio po vino, našao sam ih kako slave dan žena.

 

Ponedjeljak, 11. ožujka 1996.

Poslao sam DHL, složio i poslao Newsletter.

Sastanak kod direktora IRISL-a Tardjomana, radi uporabe riečke luke za utovar tračnica iz Austrije za Iran, te zbog brodova, za koje Tardjoman kaže kako će ih biti još 4.

Nazočio sam proslavi nacionalnoga dana Grčke.