Najava reintegracije Iztočne Slavonije

Subota, 27. travnja 1996.

Uspio sam uporabiti Markovu srčbu i dobiti ga s 2:1 u setovima, iako je razvidno bolji od mene. Opet je skoro stradao Markov reket kad ga je bacao.

Susreo sam se s odpravnikom poslova “Jugoslavije” Stojanom Gligorićem u Esteghlalu. Vrlo zanimljivo. Najavljuje reintegraciju iztočne Slavonije u Hrvatsku, što je sjajno! Po Gligorićevim riečima,  za dolazak cjelokupnoga hrvatskoga ozemlja pod hrvatsku vlast više nema nikakovih preprjeka! Uzputno mi se Gligorić pohvalio kako je pri kraju postupak podizanja diplomatskih odnosa Irana i Jugoslavije na razinu veleposlanika.

Zanimljiv mi je bio i razgovor sa slovenskim veleposlanikom Kuničem, koji se prema meni inače odnosi kao prema Slovencu. Možda tomu daje prinos to što ja u našim kontaktima govorim hrvatski, a on slovenski. Ovaj put mi se potužio kako Amerikanci od Slovenaca zahtievaju smanjenje obsega poslova s Iranom, što je protivno njegovim interesima, jer je prirodno od svakoga veleposlanika očekivati aktivnosti na povećanju, a ne na smanjenju obsega poslova s državom primateljicom.  

 

Nedjelja, 28. travnja 1996.

Posjetio me je njemački vojni attache Peter Pyczak. Bio je to vrlo zanimljiv razgovor. Zanimao se za naše vojne odnose s Iranom.

 

Ponedjeljak, 29. travnja 1996.

Noću sam pisao i ujutro završio niz dopisa za MVP. Izmedju njih je i moja podpora zamolbi Tomislava Bušića glede premještaja iz Irana. Ne mogu protiv sebe. Na Bušićeve višestruke izdaje i podvale usmjerene prema meni, zbog kojih je trebao dobiti trenutni otkaz, reagirao sam pomažući mu.

Od pomoćnice ministra kulture Seadete Midžić dobio sam još jedno nepismeno pismo, gdje mi je stavila prezime izpred imena, a ne zovem se Željko nego Ivan. Kuprešak mi je na to rekao kako je to sigurno Muftićeva podvala, jer on baš tako postupa kad nekoga želi uvriediti. Uzputno mi je Kušrešak spomenuo kako je Muftić već na strojarskomu fakultetu održao predavanje o Iranu. Ipak najvažnije je što Seadeta predlaže odgodu kulturnog tjedna Hrvatske u Tehranu za rujan (koje godine?). Tako Muftić sada ne će doći. Ako ne dodje na otvorenje pruge?

Uz moj komentar, poslao sam Midžićkino pismo Daši Bradičić.

Nazvao sam Krnića, a on mi nije znao reći je li Tudjman primio poziv za dolazak u Iran! 

Uvečer sam pomagao Marku i Antunu oko matematike. Još uvijek znam rješavati derivacije složenih funkcija.

 

Utorak, 30. travnja 1996.

Upisao sam se u knjigu žalosti prigodom smrti žene indonezijskog predsjednika Suharta. Prethodno mi je don Rajič poslao liepo orječje (On behalf of the Embassy of the Republic of Croatia I wish to express my sincerest condolences to President Suharto, his entire family and all the noble people of Indonesia, upon the death of the President’s dear wife Mrs Suharto), koje od sad mogu modificirati i rabiti u sličnim prigodama.

Pitao sam uzputno Saida gdje je Tehransko groblje i saznao sam kako je to blizu Khomeinievog groba.

S ostalim čelnicima misija nazočio sam sastanku u iranskomu MVP-u, gdje je Jasbi umjesto Vaezija koji nas je pozvao, pokušavao prikriti koliko je sve oko svečanosti otvorenja  željezničke pruge - još nespremno.

Po povratku u ured odmah sam o tomu sastanku napisao pismo Krniću. Dodao sam ga u debeli snop pisama u DHL kuverti. Najbrže je slati poštu baš utorkom kada leti Austrian za Beč.

U ruke mi je došao “Yugoslav weekly survey”, koji uredno dobivamo od vatikanskoga veleposlanstva. Iz Borbe se prenosi kako je vojska NDH do kraja 1941 brojila 106.000 Hrvata, a u partizanima ih je bilo 800. 1942. u je hrvatskoj vojski bilo 162.000 Hrvata, a u partizanima 5280.

Srbi pišu kako Tudjman laže i kako su Srbi u Hrvatskoj bili nositelji partizanskoga pokreta. Zanimljivo. Slaže se s mojim procjenama i ocjenama. Iz istoga izvora sam saznao kako su Srbi Izetbegovića tužili sudu u Haagu za ratne zločine.

Nazvao me je Pero Poljanić iz New Yorka. Izpričao mi je kako je u Zagrebu susreo Juru Burića.

“Čujem da o meni govoriš ružne stvari Pero!”

“O tebi nikad nisam rekao da si zao čovjek” odgovorio mu je Pero, “ali rekao sam da si izdao Hrvatsku!”

Zatim su se po Perovim riečima porječkali i rastali.

Čini se kako je i ove godine Jure za odličja predložio neke svoje Hercegovce. 

Pera je ovih dana zvala Vesna Škare Ožbolt i zamolila ga je neka predloži koga bi iz Dubrovnika trebalo odlikovati. Pero joj je prije dva dana slikojavom poslao listu od 4 čovjeka. Prvi sam ja, drugi je Čićo Obuljen, treći je Hrvoje Macan, a četvrti Gjuro Kolić. Pročitao mi je preko brzoglasa, što je o meni napisao.

Prijam u nizozemskoj rezidenciji prigodom rodjendana nizozemske kraljice.

 

Srieda, 01. svibnja 1996.

Moramo poštivati naše državne blagdane pa ne radimo. Igrao sam tenis s Markom koji je opet bolji. Večera kod irskog veleposlanika Manixa. Tu su sa ženama bili veleposlanici Magyarske Istvan Tolli, Švedske Hans Anderson, Kanade Donald Mc Lennan, Belgije Cristian Courtois, zatim vojni atache Njemačke Peter Pyczak, komercialni savjetnik Austrije Krauchenberg i jedan iranski poslovni čovjek sa ženom.

 

Četvrtak, 02. svibnja 1996.

Opet sam poslao Newsletter. Iz MVP-a Irana traže našu listu gostiju za Mashad, a iz Zagreba ni glasa, iako je DHL koji sam im poslao tamo stignuo prekjučer. Provjerio sam to s brzoglasom. Nazočio sam u njegovoj rezidenciji prijamu prigodom odlazka veleposlanika Grčke Johna Thomoglua. Rodjen je u Alexandrii. Govori kako je deset posto grčkih diplomata podrietlom iz Alexandrie. Odlazi u Canadu.

 

Petak, 03. svibnja 1996.

Nastavio bih kositi travu, jer me to zabavlja i opušta, ali je Heravi odniela kosilicu. 

Antun vozi Patrola po kruh, a Marko sve do prijatelja Enrika preko Pasdarana. Sve bolje voze. Sredio sam blagajničko izvješće uz Marianinu pomoć. Nazvao sam Vesnu Klaić zbog naše liste gostiju za Mashad. Rekla mi je kako čeka Mateka pa će me zvati, ali nije me zvala.

 

Nedjelja, 05. svibnja 1996.

Rahimpour me sutra zove u MVP. Vjerojatno radi pristanka na Bošnjaka.

Vlastnica je poslala majstore za pituravanje bazena.

Sastanak roditelja u talijanskoj školi. Tema je bilo financiranje sliedeće školske godine, pa sam nazočio samo iz pristojnosti, jer mi ne ćemo biti tu. Uvečer opet grmljavina i kiša, što je izvrstno, jer se čisti zrak.

 

Ponedjeljak, 06. svibnja 1996.

U iranskomu ministarstvu vanjskih poslova razgovarao sam s glavnim upraviteljem za Srednju i Sjevernu Europu, Ebrahimom Rahimpourom. Odmah nakon povratka u veleposlanstvo, napisao sam o tomu obširno izvješće.

 

Utorak, 07. svibnja 1996.

Dobio sam slikojavom kako mi od 30.lipnja 1996. prestaje posao u Iranu, “s naknadnom odlukom o razporedu”. Kuprešak se ne spominje, dakle ostaje, a Šabanović dobiva mogućnost stalnoga zaposlenja. Dobio sam pismeni službeni poziv od Velayatija za Mashad. Zvala me je Vesna Klaić i najavila kako u Mashad dolaze Lužavec, Krnić, Belaj i još netko. Nije mi znala reći kako će doputovati, s državnim ili linijskim zrakoplovom. Upitao sam je zašto ona ne dolazi Odgovorila mi je kako se zakvačila s Krnićem. Upozorila je Krnića na njegov Jugo jezik. On ju je upitao što to ona ima protiv jugoslavenske diplomacije, a ona mu je odgovorila kako nema ništa protiv, ako je preko Drine. Tko god strada zbog hrvatstva evo i danas se tuži meni. 

Napisao sam uvečer pismo Graniću.

 

Srieda, 08. svibnja 1996.

Poslao sam  preporuku za Šabanovića za prijam i stalni radni odnos, i DHL u kojem je uz ostalo i blagajničko izvješće i pismo za Granića. Marianu je noćas bolio želudac, ne znam je li to zbog uzrujavanja ili zbog viroze. Antun je jučer takodjer bio jako uzrujan, ali ga je ipak smirilo moje pismo Graniću.