U Zagreb po nova razočaranja

Ponedjeljak, 01. travnja 1996.

Opet preko Beča u Zagreb po novce.

 

Utorak, 02. travnja 1996.

 

Razgovarao sam s budućim veleposlanikom u Iranu Tomislavom Bošnjakom. Govori kako će boraviti u Iranu bez obitelji. Čovjek ima četvero male djece i spreman je živjeti bez njih nekoliko godina. Čudan je to roditeljski osjećaj.

Predlaže mi ostati u rezidenciji do mojega konačnoga odlazka iz Irana.

 

Srieda, 03. travnja 1996.

U Globusu se nabrajaju ugostiteljski objekti, trgovine, streljane i banka, koju drži obitelj Tudjman, odnosno Tudjmanova kćer Nevenka, sin Stjepan i unuk Dejan Košutić. 24 godišnji unuk je u obitelji najbogatiji!

 

Četvrtak, 4. ožujka 1996.

Ujutro sam bio na velikom kolegiju gdje je Granić po svojemu običaju poput svećenika pričao o svojemu desetdnevnomu putu po Indoneziji, Thailandu, Malaysii i Singaporeu.

Ročište sa Salihom Alikafićem. Zbog toga jer drugooptuženi Rajković nije došao, s opravdanjem kako se ne može letjeti iz Dubrovnika, sudac Mrčela je odgodio razpravu za 1. srpnja 1996. u 8 i 30. Alikafićev branitelj Čengić najavljuje mogućnost nagodbe, ali sve djeluje biedno, pa sam ostao pri zahtjevu za nastavak sudjenja.

Opet sam se uvjerio kako se kotač poviesti vrti unatrag. Danas sam razgovarao tako razgovarao s ministrovim pomoćnikom Franom Krnićem. Bio je jugoslavenski veleposlanik u Čileu, a nakon propasti Jugoslavije, ostao je tamo hrvatskim veleposlanikom, a sad je postao glavni političar uz Granića. Uzputno uči što su to hrvatski interesi i natuca hrvatski jezik. Pred njegovim uredom našao sam izvjesnoga Luku Meštrovića, koji je od prije mjesec dana zaposlen u MVP-u, a bio je od 1991. do 1993. odpravnik poslova Jugoslavije u New Zealandu, a zatim ostao tamo živjeti danas. Govori kako ga je u Hrvatsku pozvao sam Tudjman kad je bio na Novomu Zealandu. Govori srbskim jezikom uz uporabu ijekavskoga narječja. Ne znam je li oborio rekord u službenomu održanju vjernosti Jugoslaviji. Ako jest onda bi mu to trebalo omogućiti liepu karieru u sadanjemu tako zvanomu hrvatskomu  ministarstvu vanjskih poslova.

Saznao sam kako se novi ministar gospodarstva Davor Štern pridružio se Hrvatskoj 1994. što mu je na izvjestan način, u uzporedbi s Meštroviće, -otežavajuća okolnost! Priključio se prerano!

Razgovarao sam danas i s Pičuljanom i s Granićem. Pičuljan mi je rekao, kako je Granić danas na užemu kolegiju javno rekao kako sam ja jako zaslužan, pa treba riješiti moje pitanje čim prije. Granić mi je nakon toga sam naglasio kako će mi do početka svibnja poslati rješenje o imenovanju generalnim konzulom, ili ću pak kao ministar savjetnik odputovati u neku liepu državu.

Za vrieme našega susreta razgovarao je s predsjednikom Vlade Matešom, koji mu se javio iz Dubrovnika, gdje nadzire aktivnosti oko pada američkog zrakoplova u kojem je poginuo američki ministar trgovine Brown.

Ni Graniću ni Pičuljanu ne vjerujem niti malo.

Predao sam u VII upravi Bušićevo pismo i moj popratni dopis. Pokušao sam pomoćniku ministra Medjimorcu reći nešto s tim u svezi, ali on nije pokazao neko osobito zanimanje. Jedino se iznenadio, kad kad je od mene čuo kako je Cerovski zaposlen u MVP-u. Nazvao je nekoga Tomljenovića i preda mnom ga je upitao na koji način je Cerovki zaposlen, a on mu je odgovorio, kako se to ostvarilo po preporuki Muftića. Medjimorcu je to bilo dovoljno za završetak priče i o Cerovskomu i o Bušiću.

Bilo bi krajnje logično kad bi Bušić bio trenutno smienjen, ali s obzirom na sveukupno dosadanje izkustvo, ne bih se začudio kad ne bi bilo nikakovoga reagiranja.

Na dalekovidnici je prikazana izvanredna sjednica vlade koju je vodio Tudjman, oko kojega su sjedali gotovo sami bivši komunisti.

Ujutro trebam uzeti dolare, a onda se u Tehranu pripremati za dolazak Tudjmana 13. svibnja iako ne znam hoće li do tad tamo doći Bošnjak.

Iz Tehrana me je nazvao Antun, a ja sam razgovarajući s njim - pijuckao. Što mi drugo preostaje. Pokušavao sam se napiti ali nisam uzpio, unatoč ozbiljnoj količini alkohola s kojom sam obteretio svoj organizam.

 

Veliki Petak, 05. travnja 1996.

Dobio sam samo 30.000 dolara. Živkovićka mi nije dala više, unatoč svojemu priznanju kako je blagajna Ministarstva – puna novaca, a Pičuljan joj je savjetovao neka mi dade što više dolara, kako ne bih morao ubrzo ponovno dolaziti. Moj dolazak mu je svaki put vrsta noćne more, jer osjeća obvezu lažno mi podgrijavati nadu u konačnu ostvaritbu diplomatskoga položaja kojega zaslužujem. Na moju nesreću ne ostvarujem nužne jugoslavenske preduvjete, poput Luke Meštrovića. S Bošnjakom sam pokušao  dogovoriti nastavak našega razgovora, ali bez uzpjeha.

Kiša je uporno padala, pa sam jedva, izmedju kapi, uzpio skočiti do prodavaone i kupiti Antunu CD Daleke obale. Pri tomu se nisam osjećao ugodno što se žrtvujem i trošim novce na pjevača, koji mi se, blago rečeno, ne svidja. Stavio sam na račun u banki 6.800 dolara.  To je jedini pozitivan rezultat ovoga mojega života i rada. Ali to je i jedini uzrok, što sam se prihvatio ovakovoga života i rada.

U Beču me je u zračnoj luki dočekao Pero, a uvečer sam opet uobičajeno pobiedio Nikšu u tenisu.

 

Subota, 06. travnja 1996.

Proveo sam dan u šetnji s prehranbenim stankama u Alt Wienu. U 10 ura uvečer s Perom sam bio na misi crkvi Svetoga Stjepana. Misu je vodio bečki kardinal, a crkva je bila puna.

 

Nedjelja, 07. travnja 1996. Uzkrs

Opet Uzkrs bez obitelji. Samo ove godine sam ja u Europi, a obitelj je u Tehranu.

Opet teniska pobjeda nad Nikšom. Trebao sam namjerno izgubiti, ali to jednostavno ne znam. Čini mi se nečastnim. Ipak možda sam se morao prisiliti, jer gubljenje teniskih utakmica Nikšu silno pogadja. Ne znam zašto, ali ovaj put je bio izuzetno pogodjen i rekao mi je kako će se ostaviti tenisa.

Opet uobičajena težina pivskih limenki, whiskeya, gina, tonica, cognaca, čokolada i suhog mesa. U lobbyju Austrian airlinesa popio sam pred put nekoliko Remy Martina.

 

Ponedjeljak, 08. travnja 1996.

U tehranskoj zračnoj luki dočekali su me Marko, Antun i Šabanović. Kolike mladiće imam, uvijek vidim nakon stanke. Obojica su vezali kravate. Jedino me smeta Markova preduga kosa.

Pričali smo do jutra.

Ustali smo se dosta kasno, a zatim sam s Marianom otišao u trgovine,

Uvečer sam promatrao kako Marko, Antun, njihov prijatelj Talian Dario i talianski profesor Luka na Pazokiu igraju tenis. Marko je uobičajeno najbolji, ali Antun pokazuje nevjerojatan napredak, i već je vrlo blizu Marku.

Na kraju opet kiša. Ovdje se izgleda vrieme počelo ponašati kao u Europi. Kiša se izmjenjuje sa suncem. To je dobro jer je zrak dosta ćist. Ipak već se osjeća proljetna iranska vrućina.

 

Utorak, 09. travnja 1996.

Zamjenik ministra Šimonović je odgovor na Muftićevu čestitku prigodom svojega promaknuća u zamjenika ministra - poslao u Tehran! U hrvatskomu ministarstvu vanjskih poslova ni nakon gotovo tri mjeseca ne znaju kako je Muftić smienjen. A nije ga smienio nitko drugi nego baš hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova!

Podielio sam plaće, dao sam Kuprešaku 4200 $ za tromjesečnu najamninu, izpraznio sam blagajnu. Malo će ostati kad izplatim ostale najamnine.

 

Srieda, 10. travnja 1996.

Složio sam trinaesti broj Newslettera, što je prošli tjedan, dok sam ja bio u Zagrebu trebao učiniti Kuprešak, ali bez moje pomoći, to još uviek nije u stanju učiniti.

Nastavlja se niz hrvatskih gluposti. U HINA-inom izvješću iz Dubrovnika kao predsjednik vlade  se spominje Nikica Valentić umjesto Zlatka Mateše.

Ni novine ne zaostaju. Večernjak od 13. ožujka 1996. na naslovnoj stranici nema ni broja, ni nadnevka, ni dana u tjednu. Za vrieme NDH današnji nadnevak se slavio kao Dan državnosti.

 

Četvrtak, 11. travnja 1996.

Na jučerašnjemu sastanku s poslanstvom Medjunarodnoga povjerenstva za Balkan, Tudjman je izjavio kako do formiranja Jugoslavije nije bili sukoba izmedju Srba i Hrvata. A što je sa srbskim napadima na Dubrovnik!? Čak ni ne spominje sukobe u drugomu svjetskomu ratu? Tako izpada kako smo se prvi put sa Srbima sukobili 1991. Umjesto smjene veleposlanice Rosandić, koja je to bila nedavno izjavila, Rosandićka je čak nametnula tu laž hrvatskomu predsjedniku. Jugoslaveni eto ne samo što brojčano dominiraju na većini iztaknutih političkih i drugih položaja, nego i s puno uzpjeha nameću lažnu poviest.

Ipak Tudjman odbija bilo kakovu posebnu asocijaciju sa zemljama Balkana, jer “Hrvatska civilizacijski i povijesno nije balkanska zemlja”.

Zvao sam ministarstvo kulture. Namjeravao sam razgovarati s pomoćnicom ministra Seadetom Midžić. Ona mi je u pismu od 7. veljače u kojemu me je oslovila kao savjetnika, tražila informacije o danima hrvatske kulture u Tehranu. Pismo nije bilo stignulo zbog pogrješnoga broja žurnopisa. Umjesto Midžičke razgovarao sam s Naimom Balić, koja mi se predstavila kao zadužena samo za Iran. Iz imena i prezimena je razvidno kako su obje gospodje -  muslimanke, što se uklapa u Muftićevu reklamu Hrvatske, kao muslimanske države.

Balićka mi je rekla kako je Muftić bio kod ministra Biškupića 13. ožujka 1996. i silno se iznenadila saznavši kako Muftić nije više veleposlanik u Iranu.

Muftić je na tomu sastanku pozivao Biškupića na otvorenje izložbe u Tehranu i govorio mu o izložbenim prostorima. Balićka mi je rekla kako da bi naše ministarstvo vanjskih poslova trebalo snositi troškove nekakove izložbe umjetničke fotografije. Nije mi znala reći o kakovoj se izložbi radi i tko je auktor ili tko su auktori izložbe! Jedino joj je bilo značajno staviti izložbu na hrvatski državni račun! Pokazala je i osjećaj za ravnotežu, predvidjevši obteretiti hrvatsko ministarstvo kulture s putnim i ostalim troškovima  nekakove izložbe hrvatskog slikarstva, i opet nije znala o kojemu slikaru ili kojim slikarima se radi!

Po Balićki bi se tu trebalo naći mjesto i za Muftića, koji bi postavio svoju izložbu poštanskih maraka. Premda se njezino iznenadjenje sa saznanjem o Muftićevu odlazku s mjesta veleposlanika činilo izkrenim, brzo je zanemarila Muftićevo razvidno lažno predstavljanje ministru kulture i vratila se Muftiću kao značajnomu čimbeniku u organizaciji tjedna hrvatske kulture u Iranu.

Po Balićki bi i Iranci trebali dati svoj prinos. Kroz osiguranje bezplatnoga prostora i smještaja za izlagače.

Od Saida sam saznao, kako da je Muftić desetak puta nastojao doći do odgovorne osobe u iranskomu ministarstvu kulture, ali je svaki put bio odbijen, pa je na koncu rekao Saidu kako diže ruke od svega!

Nazvao sam Dašu Bradičić koja mi je rekla kako je upravo danas razgovarala s Balićkom, a nakon toga i s Krnićem. Balićki će poslati slikojav u kojemu traži neka se ministarstvo kulture izjasni može li organizirati taj Tjedan u svibnju. Balićkin odgovor će prosliediti meni, a ja ću zatim procieniti što nam je dalje činiti, nada se Bradičićka.

U iranskim novinama sam pročitao kako su Iranci prognali 4 turska diplomata, a Turci su im odmah odgovorili s istom mjerom.

 

Nedjelja, 14. travnja 1996.

Sastanak s Mohajerijem. Dobio sam program dolazka Tudjmana u Iran na svečanost otvaranja pruge Mashad-Sarakshr-Tajan. Tko zna hoće li Predsjednik to prihvatiti.

Mohajeri mi je prigovorio zbog nepovoljnih izjava predsjednika vlade Mateše o Iranu u Americi. Nije znao kako smo predali zamolbu za odobrenje imenovanja novoga hrvatskoga veleposlanika. Zamolio me je neka mu pošaljem Bošnjakove podatke i našu notu.

Po mojemu povratku u veleposlanstvo došao je Husaković i doveo INA-ina Nissan Patrola na čuvanje. Nije jasno je li to vozilo i dalje u vlasničtvu INA-e, ili je po nekomu postupku prešlo u vlasničtvo Nive.

Husaković mi je rekao kako je već ugovorio izvoz iranskoga kaviara u Hrvatsku, a očekuje posao od 400 milijuna dolara za našu brodogradnju. Možda je zbog toga još uviek zapelo s izgradnjom ona 4 broda? Provizija od 1% je u spomenutomu poslu 4 milijuna dolara! Husaković kaže kako šef Nive Valentić izuzetno kotira u Iranu. U Zagrebu je pak bio na sastanku sa svim direktorima naših brodogradilišta i s Baučićem. Znači li to kako će našu brodogradnju početi exkluzivno zastupati Valentićeva Niva.

Uvečer do u sitne sate pisao sam izvješće o tomu sastanku, zatim još 3 pojedinačna izvješća, pa tjedno izvješće, pa komentar o Iransko-Turskim odnosima u svijetlu izgona po 4 diplomata, pa IOS o Mohajeriju.

 

Ponedjeljak, 15. travnja 1996.

Poslao sam sa zaštićenim slikojavom Krniću i u Kabinet informacije o mogućemu Tudjmanovu posjetu i o prosvjedu Iranaca povodom Matešine izjave. Ostale dokumente, medju kojima i cjelokupno izvješće o susretu s Mohajeriem, dopis Daši Bradičić o tjednu kulture  i dopis Spomenki Cek o otvorenju predstavničtva hrvatske tvrtdke Niva u Tehranu, te političko izvješće o odnosima Irana i Turske, poslao sam s DHL-om.

Pročitao sam u izvješćima Hrvatskog Sabora o novomu stupnju privatizacije. Sad bi se trebale dionice (a ne voucheri?!) dodieliti vojnim invalidima, obiteljima poginulih, zatočenih ili nestalih, onima koji su bili zatočeni, prognanicima i izbjeglicama, bivšim političkim zatočnicima. Dakle opet silna administracija, potvrde, svjedoci, opet sigurne nepravde. Netko je mogao pobjegnuti iz Zagreba i vratiti se, a netko nikad nije otišao iz Dubrovnika. Neki su iz samoga Dubrovnika otišli, a neki ostali. Oni koji su pobjegnuli - imaju pravo na dionice! Kako su krasne bila ona moje privatizacijske zamisli!

Najmanje je nepravedno ako se podijeli svima isto. Ovako se opet dogadjaju naplate ratnih zasluga, ali i omogućuju velike mogućnosti petljanja.

Uvečer u 10 ura s Antunom sam bio kupiti kebape. Zbog pospanosti nisam mogao izdržati gledati izravni prienos utakmice englezkoga prvenstva izmedju Arsenala i Totenhama.

 

Utorak, 16. travnja 1996.

S Marianom sam bio u rezidenciji malezijskog veleposlanika Adnan Bin Othmana, na njegovu “farewell party”. Bin Othman je ranije bio veleposlanik u Švedskoj a sad ide u Australiu.

Uobičajeno dosadni Sirijac, doajen diplomatskog zbora, držao je govor o kozmopolitizmu. Susreti s Poljakom, Čehom, Ircem, Slovakom, Turčinom, Južno Korejcem, Portugalcem i t. d.

 

Srieda, 17. travnja 1996.

Sirijski nacionalni dan. Velika proslava u Esteghlalu. Jedan diplomat mi je rekao kako to stoji više od 20 milijuna riala, što je po crnom tečaju 5.000 dolara.

Simpatični zamjenik turskoga vojnoga attachea, Huseyin Duran, s punim pjatom u ruci mi je pričao o najnovijemu uzajamnomu protjerivanju po četvorice diplomata Turske i Irana. Govori kako su Iranski diplomati stajali iza ubojstava nekih turskih intelektualaca. Turci su zamolili Irance za zamjenu, a Iranci su odgovorili s izmišljanjem špijunske djelatnosti i progonom Turaka. Susret s Rajičem, s poljskim odpravnikom poslova, debelim Antoni Grzelakom, sa zamjenikom marokanskog veleposlanika i t. d.

 

Četvrtak, 18. travnja 1996.

Šabanović je opet zbog ogrebotine na svojemu samovozu trčao po iranskomu prometnomu redarstvu. Pero se prepao dolaska Nikše u Tehran za kuma Antunu. Rekao mi je kako je visoka ciena zrakoplova. Od Beča do Tehrana je povratna karta 23000 ATS. To sigurno Nikši i Peru ne predstavlja neki ozbiljan izdatak. Radi se jednostavno o Perovoj bratskoj skrbi z Nikšu. U Perovim očima Nikša bi bio ugrožen, a boravak naše obitelji u Iranu razvidno ne smanjuje Perov strah.

  

Nedjelja, 21. travnja 1996.

Opet je malo oblačno što me veseli.

Šabanović i družtvo su razvidno nestrpljivi. Željeli bi vidjeti novoga veleposlanika.

Tomislav Bušić mi je najavio svoj odlazak 1. svibnja. To bi trebala biti posljedica njegove smjene, ali je krajnje nelogično kako o toj smjeni doznaje on koji je napravio sve te silne prekršaje, a ja kao voditelj Veleposlanstva o tomu nemam nikakovu informaciju! Mogao bih to lako provjeriti, ali sam odlučio na to više ne potrošiti niti minutu svojega vriemena. Ako se Medjimorec može ponašati ovako neodgovorno, a on je čelnik Sedme uprave, zašto bih o tomu nadalje vodio računa ja, koji sam na odlazku, a napravio sam s tim u svezi sve što je bilo potrebito.

 

Ponedjeljak, 22. travnja 1996.

Poslao sam DHL-om tjedna administrativna i politička izvješća (nastavak priče o odnosima Irana i Turske), izvješće o tisku i 2 IOS-a.

Platio sam 2500 $ svibanjski najam za rezidenciju Heraviima i ustvrdio kako Muftić nije obnovio ugovor, koji je izteknuo 1. travnja!

 

Utorak, 23. travnja 1996.

Nazočio sam otvaranju seminara o implementaciji konvencije o kemijskomu oružju. Vratio sam se predhodno pokupivši pisane materiale.

Iz brzoglasnih izvoda je vidljivo kako je netko puno puta zvao Muftića u Zagreb nakon njegova odlazka. Vjerojatno Tomislav.

Od Armenske skupine iz Tehrana dobivam pismeni material iz kojeg saznajem kako su u 81 godinu Turci ubili milijun i pol Armenaca, prisvojivši njihovo ozemlje!

Nevjerojatno je kako to prvi put čujem. Armenci optužuju Tursku za ekspanzionizam i navode primjere Cipra, upad u Irak i sl., ali nigdje ne spominju Kurde.

Kako je samo istina uvijek relativna.

Pozorno sam pročitao obširni Tudjmanov intervju. Govori kako je u MVP-u samo 2% bivših, što je nevjerojatno. Zgraža se što neki govore kako mu je kći “najbogatija u Europi”. Jako je vjerojatno kako Nevenka Tudjman doista nije „najbogatija u Europi“, ali Tudjman se ne bi trebao čuditi što se govori i piše o financijskim „dometima“ njegove obitelji. Trebao bi ih obuzdati, jer ovako kompromitiraju Hrvatsku kojoj je Tudjman svojevrstan simbol. Zar Nevenka mora biti najbogatija u Europi kako bi to bilo za priču.

Tudjman u tomu razgovorju podpuno rehabilitira Tita, pa izgleda kako bez Tita ne bi bilo Hrvatske! Kako bi održao kakovu takovu ravnotežu predlaže neka se uz Titove kosti u Hrvatsku donesu i Pavelićeve! Bezpričuvno uzdiže Hercegovce.

Mariana, kojoj sam dao pročitati sastavak, zaplakala je od srčbe.

 

Srieda, 24. travnja 1996.

Napisao sam izvješče o jučerašnjoj konvenciji o kemijskomu oružju.

Šabanović mi je izpričao, kako mu je Tudjman darovao „dugu devetku”. U stvari je on taj samokres zadužio dok je bio u Tudjmanovoj pratnji, gdje se bio zateknuo kao redarstvenik, a kad ga je htio razdužiti - ostavili su mu ga. A meni su puno jeftiniji samokres tražili natrag i da sam im ga.

Mariana mi je opet pričala kako o očevim osjećajima dok su ga na Rudi tukli jugoslavenski redarstvenici. Najviše ga je boljelo, što su ti zlotvori bili Hrvati!

 

Četvrtak, 25. travnja 1996.

Primljeni smo kao 40-ta država u Vieće Europe. Viesti o tomu su i u Iran Newsu, u kojemu piše i o tome kako je Tudjman Amerikance pitao dopuštenje glede izporuke oružja Irana za Bosnu, te kako su Amerikanci zažmirili, a danas Republikanci to iznose kao veliku pogrješku demokrata.

Poslao sa izvješće o tomu u Zagreb. Don Rajič me moli za pomoć. Nekomu Irancu i njegove tri kćeri trebao bih omogućiti vize za Hrvatsku. Oni u Hrvatsku ne bi putovali nego bi ostali u Beču gdje bi ih prihvatio Caritas. Iranac je kršćanin i tvrdi kako mu je zbog toga ugrožen život. Brat mu je mula u Nashadu i prijeti kako će ga ubiti. Nije li to ipak način rješavanja obiteljske materijalne situacije putem vjere. Rajič nije siguran. Prihvatio je moj prijedlog i bit će zamjenik krizmanoga kuma Antunu.