Na Caspijsko more s obitelji

Četvrtak, 20. lipnja 1996.

Ponovno me je posjetio Bachmann, koji je sad još sigurniji kako od hrvatske izgradnje broda za Iran – nema ništa.

Šaljem notu kako u subotu idem s obitelji na Caspijsko more.

 

Subota, 22. lipnja 1996.

Rano ujutro odlazimo prema Caspijskomu moru. Prvih 150 km preko Karaja do Qazvina je autocesta. Pomalo postaje sve zelenije.

U Qazvinu, vrlo velikomu gradu, zaustavljamo se dva puta pitajući za Rasht i vrlo lako izlazimo iz grada. Zatim dosta široka cesta, ali puna samovoza.

Prije Rashta počinje kiša. U Rashtu pitamo za Masule, a zatim liepim zelenim predjelom dolazimo do toga mjesta, kojega posjećuju turisti zbog njegove neobičnosti. Kuće su gradjene uz padinu, a krovovi jednih su ulica za druge. Subota je pa nema puno turista, ali nam snalažljivi mještanin naplaćuje 1000 riala za parkiranje uz prašnjavu cestu. Bilježimo s kamerom i fotoaparatom zanimljivo mjesto i vraćamo se preko Fumana prema Rashtu.

Rasht je golem grad. Ulica koja nas izvodi prema Caspijskomu moru  duga je preko 20 km. U Bandar-e Anzaliu prilazimo moru vozeći se preko nekoliko mostova. Parkiramo samovoz u blizini jedne ulične tržnice. Tržnica se s pravom naziva uličnom jer se tekstilni, prehranbeni i drugi proizvodi nalaze pobacani po asfaltu. Šporko more, stari ribarski i teretni brodovi, ribiči kao u Gružu očekuju izvući ribu iz kaljuže. Vlažnu vrućinu brzo zamjenjujemo s klimatizacijom Mercedesa i odlazimo 20 km sjeverno prema Kapurchalu. Tu nalazimo gostionicu Kuchek Poor, koju nam je preporučio Said. Jedini smo gosti u njoj. Vlastnik nam na našu “zut” požurbu brzo iznosi umake, masline, jogurte, rižu, prženu ribu i komade jesetre pržene poput ražnjića. Komad kokoši zaliven s nekim crnim umakom nitko ne će pa ga pokušavam odložiti na drugi stol, medjutim cieli tanjur mi izpada iz ruke na pod, pa se lomi a jelo se razsipa.

Zalievamo jelo s Parsi-Colom, i pomažemo se kruhom barbarinom.

Cjelokupni objed nas stoji 66000 riala.

Odlazimo zatim natrag. Oblačno je pa uz duge pjeskovice, kojima se može priči samo na nekim mjestima, nema gotovo nitkoga. Stazom posutom s odpadcima i najlonskim vrećicama, prilazimo moru. Nešto dalje kupa se skupina mužkaraca i djece. Uokolo su razasute kućice sa slamnatim krovovima. Jedna je napravljena kao sojenica. Vjerojatno služe za presvlačenje ili pak za trgovinu kad ima više kupača.

Nakon nekoliko kilometara zaustavljamo se uz more još jedan put ušavši u krug jednoga hotela. Nešto dalje opet se naziru kupači. Mutno more ne stvara nam želju za zaplivati. Na jednoj benzinskoj crpki mi naplaćuju super po 200 umjesto po 180 riala, ali ne prosvjedujem.

Vozimo se natrag 5 ura. Mercedes po autocesti ne može brže od 160 km na uru, iako mu na brojaču piše kako mu je maximalna brzina 220 km na uru. To je posljedica točenja običnoga umjesto bezolovnoga benzina za vrieme Muftića i njegovih krajnje nesposobnih i nemarnih Srećka i družtva.

 

Nedjelja, 23. lipnja 1996.

Zovem Rahimpoura za intervenciju glede dobivanja izlaznih viza, a zatim šaljem putovnice uz popratnu notu po Saidu u Ministarstvo. 

Gledamo kako Hrvatska na Europskomu prvenstvu gubi od Njemačke s 1:2. Sudac nas je oštetio izbacivši Štimca, a drugomu golu Niemaca prethodio je njihov prekršaj. Ipak za sve je kriv Blažević, koji je promienivši više od pola momčadi u stvari dopustio poraz od Portugala i tako naišao na Nijemce uzput prekinuvši pobjednički ritam. Iako smo u ovoj utakmici cielo drugo poluvrieme igrali s 10 igrača nije ubacio Bokšića i Prosinečkoga s klupe.

 

Ponedjeljak, 24. lipnja 1996.

Zovem Joza Metera u Australiu radi informacija o mogućnostima studiranja.  On je svoju kćer poslao studirati medicinu u Hrvatsku, jer studij u Australiji stoji 12000 USD godišnje. Ne čini se sretnim jer ja dolazim. Govori kako ga nitko nije pitao. Ni za Tarlinicu nije siguran kako će mu biti od koristi.

Na oproštajnoj večeri je kod nas don Petar Rajič. Darujem mu jednu knjigu uz popratno pismo.

 

Srieda, 26. lipnja 1996.

Dvije i pol ure sjedim u jednoj agenciji slažući zrakoplovnu kartu za Marka. Tehran-Istanbul-Atena-Beč-Zagreb-Dubrovnik. Poslovni razred košta ukupno 700 USD zajedno s pristojbom zračne luke. Medjutim moram platiti karticom inače bih morao dio karte kupiti u Iran airu, a dio u Austrian airlinesu, pa bi me sve koštalo 1000 dolara. Zovem Kuprešaka, koji dolazi i plaća svojim Dinersom, a ja mu dajem dolare. Ovo mi je prvi put vidjeti kako je plaćanje s gotovinom skuplje nego s karticom. Inače za svaku rezervaciju službenica mora nakon računala zvati brzoglasom radi potvrde i to za svaki odjeljak puta zasebno na drugi brzoglas!

Marku je danas pismeni dio mature. Piše temu 5 ura. Odabrao je pisati o genetskom inženjeringu. Zadovoljan je sa svojim učinkom.

Kupujemo još jedan kašun, koji se ovdje zove sanduk, i dobivamo putovnice sa žigom koji nam omogućuje boravak od još dva mjeseca. Rahimpour je održao obećanje.

Predvečer igramo nogomet u talianskoj školi. Antun se opet povrjedjuje na isti način. Uštaknulo ga je u kuku.

 

Četvrtak, 27. lipnja 1996

Danas Marko, May i Enrico pišu pismeni izpit iz matematike. Chiessa i ostali su doveli nekoliko stručnjaka kako bi im pomognuli, neki su bili uz žurnopis, ali su ukupno riešili 1 i pol zadatak. Marko se nije sjetio kako bih mu ja mogao pomoći!

Uvečer pakiramo Marka i nikako ne možemo otići spavati. Žučno razpravljamo o budućnosti. Zove Pero i kaže kako će Marku trebati 50 raznih dokumenta za studij u Beču, te kako se takodjer treba upisati u Zagrebu. Nikša mu suflira. Razvidno je kako su pod pritiskom i ne žele primiti Marka.

 

Petak, 28. lipnja 1996.

Ujutro pratimo Marka na zrakoplov. Tu su još Petraroli, Mayina majka i comesario, sitni Talian koji već gotovo 5 godina u Sofiji predaje talijanski u bugarskoj školi.

Dan prolazi u čekanju Markova brzoglasnoga poziva. Uvečer u 10 i 30 zove iz Atene kako je sretno doputovao. U zračnoj luki ga je čekao vozač iz našega veleposlanstva u Ateni “gospar Jozo”.

Mariana je sa stvarima napunila i treći kašun, pa će trebati kupiti još jedan.

 

Subota, 29. lipnja 1996

Pokušavamo kupiti neke torbe.

Said nas vozi u canadsku rezidenciju na farewell party koji se održava mjesec dana prije veleposlanikova odlazka.

 

Nedjelja, 30. lipnja 1996.

Završavam blagajnu.