Ponedjeljak, 01. srpnja 1996.
Marko je maturirao! Zove iz Atene i hvali se kako je po konačnomu uzpjehu najbolji u razredu.
Još će ostati u Ateni do dobivanja svjedočba.
Oduševljen je s ljepotom tamošnjih cura.
Kako je to vrieme brzo prošlo. Od završetka osnovne škole
1992. do danas imao sam doista malo vriemena za njega, a on je odrastao. Te
1991 - 1992- godine nije bio u školi ni trećinu vriemena.
Iz Zagreba još nikakvih viesti. Šabanović bi želio zvati
Bošnjaka, kako bi njegovoj tajnici prodao automobil! U stvari se želi čuti i
pitati može li još ostati u Tehranu. Kuprešak mi je rekao kako je njegov otac na
dalekovidnici vidio Bošnjakov priam vjerodajnica.
Oblačno je. Ove je godine i inače vrieme je puno ugodnije
nego prošle.
Utorak, 02. srpnja
1996.
Kuprešak i Šabanović zajedno odlaze u Karaj, gdje ih je
pozvao jedan iranski poslovni čovjek, koji je došao kod Šabanovića tražiti
vizu. Tad je Šabanović pozvao Kuprešaka i upoznao ga s tim čovjekom. Tražili su
Mercedesa, ali im ga nisam dao.
Što još ne će smisliti! Pa grad je bio deblokiran početkom
svibnja! Izvjestna Tilda Grasel me poziva u ime protokola grada. Čićo se nije
udostojao podpisati. Ipak ovaj put pozivnicu bar prividno šalje na vrieme. U
jednom kutu pozivnice na večeru u restaurantu “Jadran” Čićo je ipak podpisan, a
u drugom kutu je podpisan general bojnik Milivoj Petković, zapovjednik 4.
zbornoga područja. Ako ništa drugo, na tim novim proslavama barem će zaraditi
ugostitelji.
Iz Zagreba i dalje ni glasa, pa mi se turobno razpoloženje
produbljiva.
Zovem Nikšu u Beč, a on mi kaže kako je Pero s djecom otišao
na Jadran, ali se ne javlja. Vjerojatno je negdje uz šank.
Šaljem DHL-om blagajničko izvješće za lipanj i uobičajena
tjedna izvješća.
Popodne priam kod Rafsanjanija povodom seminara
o rješenju krize u Afganistanu, a zatim s Marianom odlazim u rezidenciju
japanskog veleposlanika na domjenak povodom dana oružanih snaga Japana. Tamo se
bolje upoznajemo s vojnim attacheom Giorgiom Imbaimbom i njegovom ženom Ivanom,
te se opraštamo s doajenom diplomatskoga zbora, sirijskim veleposlanikom
Al-Hassanom. Mariana sve bolje govori engleski. Na povratku kupujemo kruh
sangak.
Srieda, 03. srpnja
1996
Stignula je konačno ovogodišnja knjiga “Diplomatic list”.
Nalazim se s Marianom na prvomu mjestu našega veleposlanstva kao chargé d'affaires. Takodjer se
nalazim na sliki na naslovnoj stranici Iran Newsa, medju slušateljima
Rafsanjanijeva govora jučer na završetku seminara o Afganistanu.
Iz Zagreba i dalje muk.
Popodne tenis s Yurtogluom. On mi kaže kako su nedavni
incident kad je vrtolet s raketom ubio 9 iranskih civila, vjerojatno učinili pogrješkom
sami Iranci, pa sada optužuju Tursku kako bi se opravdali pred vlastitom
javnošću. Pobjedjujem Yurtoglua, ali
osjećam sadašnjih 101 kg. Moram odmah početi gubiti težinu.
Četvrtak, 04. srpnja
1996.
Marko iz Atene stiže u Beč. Tamo noći.
Petak, 05. srpnja
1996.
Marko iz Beča tek u pola noći stiže u Dubrovnik. Stalno ga
pratim brzoglasom.
Na nogomet u talianskoj školi odlazim predvečer a ništa
nisam predhodno jeo. Jedem tek uvečer. Rezultat: 2 kg manje.
Subota, 06. srpnja
1996.
Opet tenis s Yurtogluom i opet 1 kg manje. Dolazi mi tapitar
Hassan i tuži se na Kuprešaka i njegovu ženu. Kaže kako mu je Kuprešak dužan
750 USD, što je dio od oko 4.000 USD kupovine tapita, za koje mu je inače rekao
neka nikomu ništa ne govori. Dužan mu je od prije više od 3 mjeseca, a sad od
Hassana traži neka uzme jedan tapit od 1.400 USD natrag i vrati mu još 650 USD.
Hasan govori kako su se Kuprešaci strašno derali na njega, pa mu se sin bio
uplašio. Obećao sam mu kako ću njegove pritužbe prenieti novomu veleposlaniku,
pa neka on to rieši.
Nedjelja, 07. srpnja
1996.
Šabanoviću dolazi rješenje o priamu u stalni radni odnos,
zajedno s Pičuljanovom čestitkom. Meni još uvijek ništa.
Ponovno je blagdan. Ovaj put se slavi 40 dana od smrti imam
Huseyina.
Zove me Chiessa koja se vratila iz Atene. Prigovaram joj što
je Marko dobio najnižu ocjenu iz “Educatione fizica” što mu je pokvarilo uspjeh
i ima 48 bodova, a mogao je imati 50, kao i May. Enrico je doduše maturirao s
38 bodova, ali je i on iz tjelesnog odgoja dobio višu ocjenu od Marka, premda
je debel i slabo pokretan.
I Marku i Antunu dogadjaju se s tjelesnim odgojem iste
stvari kao i meni. Ja sam tako u gimnaziji dobivao 4 od Srbina Luke Ciganovića,
a oni koji nisu znali ni hodati dobivali su petice. Medjutim ja sam bar znao kako
nisam simpatičan jednomu Srbinu.
Predvečer misa na Shariatiu.
Ponedjeljak, 08.
srpnja 1996.
Uporabivši moju kratku izočnost, jer sam bio pošao u
taliansku školu, Kuprešak šalje Saida neka mu ženu vodi u kupovinu. Meni pak govori
kako ga je poslao po putovnice. Nije mi jasno zašto laže.
Pišem listu svojih kontakata. Preko stotinu ljudi.
Utorak, 09. srpnja
1996.
Službeno šaljem talianskoj školi i Ateni adresu
gdje će poslati Markovu svjedočbu.
Gotovo sam otišao kupiti putne biljete za Marianu i Antuna
za preksutra. Odgadjam za sutra ujutro, a ne znam zašto.
Pero je izvrdao Antunov dolazak u Beč na učenje njemačkoga
jezika. Nastoji se oprati s tobožnjom skrbi za Markov studij u Beču, ali vidim kako
ne želi ni Markov ni Antunov dolazak.
Čujem se s Bošnjakom. Govori mi kako je već prije deset dana
razgovarao s Pičuljanom i kako će rješenje za mene biti jednostavno. Do
odredjenoga nadnevka ću biti u Iranu, a već sliedećega dana ću službeno biti u
Australiji, pa ne će biti prekida u boravku u inozemstvu. Kaže da je obavio razgovor
s Tudjmanom i svima osim u samom MVP, te bi trebao doputovati do 21. srpnja.
Srieda, 10. srpnja
1996
Uz velike potežkoće i uz pomoć Draga iz Croatia airlinesa iz
Dubrovnika sredio sam biljete za noćas za Marianu i Antuna. Pero mi se javlja pian,
a Nikša trijezan. Obojica su promienili ploču i žele uzeti k sebi Marka u Beč.
Zove me Mohajeri koji je pun hvale za moj rad i traži
sastanak za Habibia 23. srpnja u Zagrebu s Tudjmanom i Matešom, prije Habibieva
odlazka u Sarajevo na sastanak trojnoga povjerenstva.
Primjedbe
Objavi komentar