Četvrtak, 11. srpnja 1996
U zračnoj luki pratim Antuna i Marianu. Susrećemo don Franca
i tehranskog biskupa koji putuje u Bolognu na sprovod svojemu bratu.
S osjećajem praznine u duši vraćam se u praznu kuću.
Ujutro šaljem Krniću izvješće
o razgovoru s Mohajeriem sa zaštićenim žurnopisom.
Zatim uztvrdjujem kako je DHL iz Zagreba otvorila iranska
carina, pa o tomu pišem i šaljem
zaštićenim žurnopisom izvješće u 7. upravu.
Šaljem čestitku
grčkomu veleposlaniku Dimitri Tsikourisu, koji me je izviestio o predaji vjerodajnica.
To je uobičajeni postupak, koji sam evo obavio već nekoliko puta, a ovaj put to
i bilježim.
Marka brzoglasom budim u podne.
Milo će dočekati Marianu i Antuna.
U Večernjaku od 2.
srpnja 1996. čitam kako se 1. srpnja 1991. u Pločama osnovala 1. satnija ZNG-a
sa 120 pripadnika koja je odmah ukrala 1200 zbrojovki i 5,5 milijuna metaka iz
luke Ploče, a zatim je u akciji Male bare oduzela puno “oružja s kojim se
branio Dubrovnik, Sinj, Šibenik, Zadar, Vukovar”. Preko Šipana su dostavljali
oružje obkoljenomu Dubrovniku. Pita li se itko zašto oružje nije dostavljeno u
Dubrovnik prije nego je bio opkoljen.
Petak, 12. srpnja
1996.
Bošnjak mi je javio kako će doći do druge nedjelje. Opet se
izčudjava zašto nisam dobio rješenje. Drži kako će mi biti žao što odlazim jer
će ovdje ubrzo biti zanimljivo. Govori kako rješenje možda nije ni napisano, te
kako će Pičuljan vjerojatno staviti “back date”. Složio se kako je u ovakovoj
situaciji najbolje za mene biti službeno ovdje do 31. kolovoza a u Australiji
od 1. rujna.
Uvečer za svoju momčad u talianskoj školi dajem 5 golova od
ukupno 6, a igram u obrani.
Subota, 13. srpnja
1996.
Mariana mi preko brzoglasa priča kako je u Zagrebu u zračnoj
luki srela Muftića u majici i kratkim hlačama. Čekao je Krese, koji se iz
Tehrana definitivno vračaju u Sarajevo.
Tenis s Yurtogluom. Govori mi kako je igrao sa Šabanovićem i
tiesno izgubio. Šabanović se svugdje gura gdje mu ja otvorim put.
Nedjelja, 14. srpnja
1996.
U zračnoj luki predajem 4 metalna kašuna sa stvarima. Nisu
uopće tražili neka ih otvorim. Sve sam obavio brzo, jedino sam se naljutio što
su radnici koji su prihvatili kašune s kombija, s njima nemarno postupali pa su
slomili jedan lokot, i oštetili vrh jednog kašuna. Na to im nisam htio dati
napojnice. Jedan od njih je, dok sam sredjivao papire, čekao cielo
vrieme moleći za novac. Na kraju sam mu ipak dao 3.000 riala, a on
je na to tražio još. Ja sam mu onda uzeo novac iz ruke i krenuo prema samovozu.
On je na to odmah rekao neka mu vratim novac jer mu je to bilo dostatno. Dao
sam mu na to 1.500 riala. Nije više prosvjedovao.
Proslava nacionalnog dana Francuske. Uobičajeno množtvo u
vrtu rezidencije.
Opet mi pristupa
Stojan Gligorić, pa uztvrdjujemo kako se situacija u istočnoj Slavoniji
bitno mienja na bolje i kako Srbi tamo nemaju druge mogućnosti nego prihvatiti
Hrvatsku kao svoju državu. Gligorić opet žali što je do sukoba uobće došlo. Na
moje primjedbe kako su njegovi sunarodnjaci ti koji su krivi, ne pokušava se
braniti.
Razgovaram s množtvom veleposlanika. Na kraju upoznajem
predstavnika talijanske tvrtke ENI i razgovaram s njim talijanski vrlo lako.
Vidim kako govorim talijanski bolje od Lidije Kunič, kojoj je to razvidno bilo
krivo, pa se je zbog toga udaljila od nas.
Primjedbe
Objavi komentar