Nove zagrebačke spletke

 

Utorak, 03. rujna 1996.

Nakon samo uru spavanja ujutro se nekako uzpievam spremiti.

Vozač Dubrovkinje me vozi u Čilipe.

Zračna luka opet radi normalno.

Vidim Nika Koncula i Iva Pavličevića kako stižu zajedno. Pero Čumbelić putuje u Sabor.

Zrakoplov je pun.

Vozač ministarstva me čeka, a Čumbelić ostaje čekajući.

Preuzimam plaću i reguliram putni nalog iz 1994. Kod Šarčevićke nalazim rješenje s kojim me Mate Granić postavlja za zamjenika veleposlanika od 24. kolovoza 1996. Plaća mi ostaje ista, a Pičuljan u jednomu pismu Matkovićki traži neka mi se u putovnicu upiše: ministar savjetnik.

Kod Markote popunjavam obrazce i dajem mu slike. On govori kako će dobivanje viza trajati najmanje 15 dana.

Uz prethodni brzoglasni dogovor, na Gornjemu gradu se sastajem s ministrom useljeničtva Marianom Petrovićem i s njegovim pomoćnikom Marianom Buconjićem.

Obojica su jednako ćelavi. Buconjić je krupniji. Petrović je radio u Canadi, a Buconjić u New Yorku. Buconjić govori kako Pero Poljanić u New Yorku redovito ide u crkvu jer se na taj način želi svidjeti tamošnjim Hrvatima.

Petrović mi govori kako je u Australiji bitno ići u crkvu i u hrvatske domove. Ne djeluje kako ima neku strategiju glede svojega ministarstva. O Medjumrežju nema pojma, što je razumljivo s obzirom na njegove godine. Uzkoro će izdati nekakovu knjigu o mogućnostima za povratak u Hrvatsku. Baze podataka o pogodnim konkretnim mogućnostima Hrvatske, te o uzpjelim projektima ili o projektima koji su tieku - nema.

Po povratku u MVP počinju neugodna iznenadjenja. Pitam Šarčevićku što će se odgoditi ako mi vize stignu nakon izteka godišnjega odmora. Dobivat ćete kunsku plaću, kao i ja već 4,5 godine odgovara mi.

Pokušavam osigurati plaćanje troškova puta i hotela. Živkovićka traži neka napišem zamolbu Pičuljanu. Pišem zamolbu i nosim je Pičuljanovim tajnicama. Stiže Pičuljan i pred tajnicama mi govori kako mi ne će ništa potpisati. Na moje čudjenje govori kako se ja samo skrbim o statusnim pitanjima i kako na taj način Australija može odpasti. Mrštim se, a on mi zakazuje sastanak za sutra.

Načelnica za Australiju, Katarina Tamhina ne djeluje mi kako puno zna. Upoznaje me s Jasminom Kovačević Čavlović, koja je načelnica za hrvatske manjine i izseljeničtvo.

Mienjam biljet za sutra kako bih smanjio troškove, ali od Pičuljanovih tajnica čujem kako je sastanak s Pičuljanom odkazan za preksutra. Vraćam biljet na staro.

Srećem Belamarića koji je u Maleziji. Prati me do ministarstva. Razstavio se od žene. Govori kako ga zovu u diplomaciju, ali to ne želi prihvatiti.

 

Srieda, 04. rujna 1996

Čekam od 7 do 8 ura autobus iz Dubrovnika s Markovim dokumentima. Nosim ih u ministarstvo prosvjete. Jučer sam tamo, predstavivši se, dogovorio sastanak s načelnicom Ingrid Jurelom-Jurak. Liepo me danas prima. Zove tajnicu i jednu službenicu i odmah ih zadužuje za izradu rješenja o priznanju Markove svjedočbe.

Odlazim na sastanak s Krnićem. Još jedna neugodnost. On inzistira na pripremama za Australiu i na taj način se odnosi prema meni kao prema nekakovomu početniku. Sam prekidam taj sastanak i odlazim uz usiljeno ljubazni pozdrav.

Gadjenje mi je sve veće. Ti ljudi ulažu puno truda kako bi me uvriedili obeshrabrili.

Vraćam se u Ministarstvo prosvjete i preuzimam gotove dokumente za Marka.

Nakon objeda razgovaram s Branimirom Mullerom, koji mi govori kako u Australiji treba ići u crkvu i na objede. Blizu je mirovini, pa bi htio uzkoro otići odraditi još jedan mandat. U Perthu je uglavnom igrao tenis i vozio bicikl.

U uredu Jasmine Kovačević razgovaram s Mladenkom Rončević koja se vratila iz Melbournea. Saznajem od nje za dom Ante Pavelić u Melbourneu i hrvatsku radijsku postaju koja nije u dobrim odnosima s našim konzulatom.

Pitam Rončevićku zašto misli kako bi bilo dobro kad bi Hrvati u Melbourneu promienili ime svojega doma, a ona ne zna odgovor. Prokleti nametnuti osjećaj krivnje Hrvatima i dalje je silno dubok. Kako i ne će kad ljudi poput Krnića i Pičuljana vedre i oblače.

Kovačevićka mi pokušava održati predavanje o osnovama naše vanjske politike što prekidam zbog odlaska na sastanak s Antom Beljom u Hrvatsku maticu iseljenika, u zgradi kod Lisinskoga.

Beljo mi daje mjesečnik Matica, govori kako su Hrvatski informacijski centar kojemu je takodjer upravitelj, priključili na Medjumrežje. I on ne razumije što je to Medjumrežje. Djeluje jednako bezkoristno i glupo kao i ranije.

Priključuje nam se Marica Risek i gotovo na silu me vodi u svoj ured, te mi utrpava svoju posjetnicu. Od nje saznajem kako je u Australiji već nekoliko posebnih poslanika HIC-a, koji tamo djeluju uzporedno s DKP-ima i već su se sukobili s našim izseljenicima.

Tamhina mi je rekla kako je kod nje bio izvjesni Laurie Jozo Grgić iz Australie i dala mi je njegovu posjetnicu s brojem brzoglasa u Zagrebu i Budimpešti. Zovem ga i dogovaramo sastanak. Stiže dvadeset minuta ranije nego sam očekivao. U medjuvriemenu u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji nalazim njegovo razgovorje u kojemu se predstavlja kao čovjek koji bi doveo tvrdku Matrix koja bi u paging sustav, bitno suvremeniji od postojećega, uložila 6,5 miliuna dolara, ako bi od ministarstva prometa dobila koncesiju.

Maleni čovjek mi u velikomu salonu MVP-a, gdje sam ga uveo, objašnjava kako je ovdje već godinu dana, ali ne može ostvariti taj projekt. Došao je u Hrvatsku nadajući se materializaciji svojega prinosa HDZ-u od 1990. na ovamo, ali nije naišao na otvorena vrata, iako je bio blizak i Tudjmanu i Mesiću i mnogima drugima. Natječaj ministarstva prometa je bio namješten za tvrtku Ravel iz Dubrovnika, čiji je vlasnik Jarnjakov brat. Medjutim, taj posao je propao. Lužavec ga ne želi primiti.

Grgić se predstavlja vrlo utjecajnim, govori kako poznaje cielu Australsku političku elitu. Drži kako bi Marko mogao studirati jeftinije, jer je sin diplomata i kako Meter o tomu nema pojma.

Zovem Pera u Beč, a on mi priča kako je neki Tomas spreman uložiti 100 miliuna dolara u Hrvatsku. Sit sam takovih priča.

Malo dalje od MVP-a susrećem Lužavčevu šeficu kabineta Romanu Palčić. Pozivam je na kavu i predlažem neka organizira sastanak Grgića s Lužavcem, što mi ona obećaje. Kaže mi kako je bilo govora kod Lužavca o mojemu priedlogu o pontonskomu mostu preko Rijeke dubrovačke i kako su rekli kako prvi put čuju za takovu zamisao, ali je nisu odbacili. Neki Filipović, povratnik iz Kanade, brana je Grgiću.

Sastajem se kod Buldoga s Grgićem. Pijemo mexikansko pivo Corona. Priča mi kako u Saboru nema zastupnika iz Australie, te kako je počastni konzul u Sidneyu liječnik Bosnić, koji se hrvatskomu pokretu priključio neposredno pred 1990., te kako on tamo u stvari drma i ponašao se višim od Jurice, a sada i od Metera. Označuje ga krivcem što je diaspora sad razočarana s hrvatskom vlašću.

Jurica je po Grgiću podpisivao situacije kod gradnje zgrade veleposlanstva te se je pri tomu dosta okoristio. Gospodarski savjetnik Kero je u rukama Bosnića, kojega se svi boje.

Ipak uztvrdjujem kako je Grgić dosta tanak. Čini se kako mu prieti gubitak posla u kojemu kao plaću mjesečno dobiva dvadeset i tri tisuće dolara! U Matrixu je od prije godinu i pol. Ranije se bavio graditeljstvom, a s tim poslom mu se bave u Australiji njegova dva brata i sestra. O telekomunikacijama vjerojatno nema pojma. Uzpievam odkriti i njegovu vezu s izvjestnim Srbinom Goranom Markovićem, koji je Matrix bio oštetio za 3,5 miliuna dolara, ali su mu to uzeli od njegovih dionica kao kompenzaciju. Dakle Marković je bio na visokomu položaju u Matrixu.

Grgić mi pokazuje neke izrezke iz novina o svojoj tvrdki. Hvali se kako pokrivaju na primjer cielu Indiju, ali kad ga pitam kako je to Matrix prema tomu sastavku samo jedna u skupini tvrdki kojima je indijska vlada dala koncesiju, te kako je u toj skupini i svjetski poznata Motorola, koja je dakle Matrixu  konkurent, on brzo lista dalje.

Pitam ga tko je najbogatiji Hrvat u Australiji a on mi spominje proizvodjača ladica za dokumente, koji je težak 1,5 milijuna USD. A sam Grgić za sebe priča kako je na svojoj jahti uz Dom Perignon primao Australsku elitu.

Ipak je vjerojatno lažac. Ili je lažac barem dobrim dielom.

Na povratku prema hotelu srećem Miha Popovića i nevjestu Djura Vukića s Djurovim sinom koji mi govori kako na Banjama igra beach voley ball s Markom i pita me je li Marko već pošao u Beč.

Tko zna što Marko priča uokolo. A treba se upisati na fakultet u Dubrovniku.

U brzoglasnomu razgovoru s Antunom vidim kako je zabrinut za svoju sudbinu.

 

Četvrtak, 05. rujna 1996.

Svraćam kod Krnića i govorim mu kako sam spreman za odlazak, jer sam prošao dosta razgovora i prikupio dovoljno materijala, a on to ne prihvaća nego mi ističe Meštrovića koji je napravio krasno izvješće provevši na pripremama nekoliko mjeseci, a “izkusniji je od mene”. Odgovaram mu kako sam ja višestruko izkusniji od Meštrovića”, na što se srdito povlači, napominjući mi kako će svoje mišljenje izraziti na kolegiju koji upravo počinje.

Odlazim kod Rončevićke, kako bih od nje čuo još opisa situacije u Australiji. Kod nje nalazim liečnika Riječanina, koji je na pripremama a došao je iz HV-a. Majka mu je Šikić. Sprema se takodjer za Australiu. Možda za generalnoga konzula?

Preuzimam još materijala.

Odlazim zatim u Mirovinsko i  razgovaram o medjudržavnim ugovorima o socialnomu i mirovinskomu osiguranju s Australiom.

Australci baš ne žure. Vjerojatno čekaju kako bi sa svima s područja bivše države odjednom sklopili ugovore.

Odlazim u hotel i pakiram se, predajem kovčege consiergeu i plaćam račun. Vraćam se u ministarstvo gdje mi je mala Australica Jenny Oštarić, koja radi u odjelu za Australiu pripremila preslike dosta spisa, pa ih listam na brzinu. Nalazim i izvješće iz Pertha u kojem generalni konzul Karlovčan piše kako je dubrovačko neretvanski dožupan Franko Burmas sa ženom u privatnomu posjetu Perthu. Unatoč upozorenjima bio je u klubu Blaćana, koji još na svojoj zgradi drže jugoslavensku zastavu sa zvijezdom petokrakom. Tamo je držao govor, te na taj način ukaljao službenu Hrvatsku, medju većinom Hrvata u Australiji.

Zatim odlazim do Pičuljana. Čekajući ga kratko razgovaram s Ilićem koji je jučer dobio vjerodajnice za Rusiju. A Bezmalinović je iz Rusije premješten u Rumunjsku. Kad sam ga jučer bio susreo rekao mi je kako su ga htjeli poslati u Iran, ali nije pristao jer mu sin ima 15 godina. Dakle njega se razumije i izlazi mu se u susret. A sreo sam ga na blagajni gdje govori u “hiljadama”. U biti baš to „hiljadanje“ mu je prednost. Kad bih ja počeo hiljadati i hvaliti Tita i Jugoslaviju, vrlo vjerojatno bih mogao birati DKP na čije čelo bi trebao biti postavljen! Ali to je nemoguća zamisao.

Pičuljan me prima vrlo ljubazno. Hvali vriednost mojih izvješća, govori kako se od mene puno očekuje i kako će on doći u posjet Australiji u siječnju 1997. Kaže kako me je Krnić na kolegiju srdito napao tvrdeći kako nisam spreman za odlazak, ali kako me je on obranio.

Prije će biti kako ih je Granić „pljusnuo“, pa su sad prisiljeni promieniti ploču.

Pričam Pičuljanu o Krnićevu izticanju Meštrovića i njegovih izvješća, te kako sam rekao Krniću o mojemu daleko većemu izkustvu glede hrvatske misli u uzporedbi s Meštrovićem Slažem se,  to su stare Jugoslavenske sheme, odgovorio mi je.

Pičuljan se izpričava jer je prekjučer bio nervozan, preda mnom podpisuje moju zamolbu za nadoknadu troškova i upozorava me kako je nezgodno što sam odsjeo u Sheratonu koji je skup. Pita me koliko košta i kad čuje za 600 kuna, govori kako to nije ništa jer je hotel Dubrovnik 490 kuna.

Nosim Živkovićki podpisanu zamolbu. Ona pronalazi kako mi se ne može izplatiti jer sam platio troškove hotela i zrakoplova u gotovini, a trebalo je platiti s virmanom. Zovem Sheraton i oni su mi spremni vratiti novac.

Na blagajni nova blagajnica i Radoš koja piše putne naloge bez problema mi u gotovini izplaćuju troškove zrakoplova.

Zatim razgovaram s još jednim Australcem povratnikom Nimcom koji radi kod Šimonovića. Žena mu se zaposlila kod Belja. Tuži se na nizak standard i govori kako će vidjeti razvitak situacie kroz godinu dana.

Došao je za Uskrs ove godine iz Sidneya. Roditelji su mu u Lišanima pokraj Benkovca. Ovo nije povratak nego traženje mogućnosti za osobnim probitkom uz pomoć hrvatske države. Mladić računa kako će uzkoro biti poslan u inozemstvo u neku državu engleskoga govornoga područja.

U Sheratonu mi prema obećanju vračaju novac i tako su usrećili Živkovićku, koja im eto sad ima mogućnost platiti s virmanom.

Vozač me vozi u zračnu luku. Tamo pred izlazom susrećem Mira Čuturu kako celularnim brzoglasom važno zove ženu Ljubicu u Dubrovnik, na način kako bi ga čuli svi uokolo.

Malko je pod utjecajem alkohola. Ima 105 kg. Vidjevši Željana Konsula,  koji se vrtio uokolo, napada ga kao „mafijaša“. Govori kako se ja jedini nikad nisam promienio i uvijek sam ostao pošten i kako mi je i Ivo Gjaja sličan. Obećava mi u Dubrovniku posuditi samovoz.

Zrakoplov je gotovo prazan. U zračnoj luki u Dubrovniku me čeka Mario Mrkušić. Malo nakon što sam došao doma osjetili smo jak potres. U Stonu je bio epicentar, pa izgleda kako je Ston jako stradao.

 

Petak, 06. rujna 1996

Čutura me zove i govori kako mu zet sa samovozom na kojega je mislio, putuje u Brela, pa mi ga ne može posuditi, kako mi je jučer bio obećao. Vjerojatno ga je Ljubica prekorila.

Bakulić mi donosi projekt. Dajem mu 1000 DEM. Završit će sve za nekoliko dana. Kuća u Lozici izgleda pristojno. Nacrtana su pročelja.

 

Subota, 07. rujna 1996

S Antunom igram neriešeno tenis protiv Vidaka i žene mu. Zahladilo je pa je ugodno igrati. Nakon tenisa skačem u more koje je još toplo.

Na prvi rodjendan Paule, četvrte Baldove kćeri, dolazi Maja s Ivanom koji mi se uopće ne javlja. Pravim se kako to ne vidim. 

 

Nedjelja, 08. rujna 1996.

I dalje se trese.

Mala je Gospa pa nakon mise u Gospe od milosrdja posjećujemo i Macanove.

Hrvoje je predao materiale kriznoga stožera rodjaku Trpimiru. Više me ne požuruju neka objavim knjigu.

 

Ponedjeljak, 09. rujna 1996.

Bakulić crta dogradnju stanu.

Antun pokazuje Marku kako u tenisu više nije daleko od njega. Pobjedjuje ga jedan set sa 6:0, ali kasnije popušta.

 

Utorak, 10. rujna 1996.

Na Gjajinu inicijativu zovem Čića, a on mi se javlja iz primorja gdje održava sjednicu poglavarstva. Slaže se sa zamisli o izgradnji novoga naselja za pučanstvo porušenih Mravince, Podimoča i Trnove na praznomu prostoru iznad farme pilića. I Jure je sa svojim poglavarstvom na istomu području. I Jure Radić i Zvonimr Červenko su tamo, a na tomu području već je bio Mateša.

 

Srieda, 11. rujna 1996.

Na stonskomu i slanskomu području bili su i predstavnici HSLS-a Gotovac i Kramarić, a županije se natječu u financijskoj pomoći Ipak sve je to osobna i stranačka promičba.

Pero sad požuruje slanje dokumenata za Marka i govori kako se uz diplomatsku putovnicu može u Beču nesmetano studirati.

Marko polaže priamni izpit na Ekonomskomu fakultetu u Dubrovniku.